уторак, 22. новембар 2011.

Sanjalica

Ne zanima me koliko sam umorna, neka budem još toliko umorna samo da je još ovakvih dana.

Pet sati časova plesa na kojima sam imala osećaj kao da sam napokon počela da kapiram stvari (ma šta Ibu Daju rekla), zatim izložba, pa sedeljka kod Šarke, čak smo i novembarsku stipendiju dobili danas. Odvojila sam oko 100 evra za mesečne troškove, a drugih sto za naredne mesece. Za sad sam pokrivena do februara (uključujući i februar) sa kirijom, strujom, vodom, đubretom, vešom, internetom i telefonom. To su toškovi koje mogu da planiram unapred.

Ipak nije baš sve ružičasto, saznali smo i da nam KITAS neće biti gotove za dve nedelje kad nam ističu vize i da moramo da produžimo naše vize najkasnije 10 dana pre isteka istih, što je u sredu, ali za to nam treba neki formular sa Fakulteta koji ćemo dobiti tek u ponedeljak, a onda sa njim u Imigraciono. Divota, cimanje s birokratijom, na stranom jeziku.

Sutra vikend, s jedne strane prekratak (ne znam da li ću stići da operem stvari potrebne za časove plesa, obavim nabavku, očistim sobu i odmorim se), a s druge strane predugačak (plašim se da ću zaboraviti pokrete koje sam danas naučila).

Ipak, neću sad o tome da brinem. Uživaću u današnjem danu još malo, sama sa sobom i svojim mislima, a onda u krevet gde me čekaju snovi koji će ko zna gde da me odvedu.

Neću vam sad ništa pisati o izložbi. Kao prvo, suviše sam umorna, pa bih skraćivala stvari, a to ne bi bilo u redu jer je događaj bio stvarno nešto posebno. Kao drugo, Minu i Džonatan su fotkali okolo naokolo, pa bih volela da imate i neke sličice da proprate moje nedovoljne opise.

Kao i uvek, sutra možda plaža. Osećam se kao Atinjanin koji nikada nije bio na Akropolju.

Ljubim.

Нема коментара:

Постави коментар