среда, 23. новембар 2011.

Kišna sezona

Grmi, pljušti, seva. I to baš grmi, da se uplašiš kako grmi, a kad pukne blizu, ne da se prolama! Valjda zato što je ostrvo i ravno i niske zgrade, pa zvuk lako putuje i dobro se i
nadaleko čuje. Trzne se čovek. Misliš ne može bliže, a onda čuješ bzzzz, struja, Tesla, cela priča! Ja odmah isključujem internet, komjuter, mobilni. Ne može se biti suviše pažljiv s tim stvarima. Ovde su zgrade retko uzemljene, ja konstantno osećam struju u laptopu. Pecka i struji.

Potpuno zaboravih događaj dana od pre neki dan da vam ispričam!

Prvi put sam prošla gangom sama, a da je pas bio u njemu (inače ako vidim jednog od njih ja se vratim odakle sam došla, pa sačekam da neko naiđe da me provede), ja na bicikli on leži pred svojom kapijom, nit' sam ja ustuknula kad sam ga videla, nit' je on lajao na mene kad sam ja prolazila, ma nije se ni mrdnuo.

Napredak!

Juče smo još dva psa skinuli sa dnevnog reda. Jedan je bio baš ovde u dvorištu (znao je on i ranije da svrati, ali sad je prvi put bio tu kod naših stepenica), a drugi u gangu. Prvi me je ljubazno ignorisao, a ja sam srdačno uzvratila, a drugi je kanda malo pobegao od mene i
moje moćne, roze bicikle. Četvrtog psa nikad nisam videla u samom gangu, čak mislim da nikad nije ni izašao iz svog dvorišta, samo ga vidim kroz kapiju u prolazu i čujem kako laje, što znači ostaje mi još samo peti.Peti je kučka, sigurna sam.

Juče sam bila i po formulare na Fakultetu, kažu poslaće mi sms kad budu gotovi. Danas saznam, da su Ilona i Džejn odmah dobile svoje, nisu nikakav sms čekale. Sutra dakle, posle časa, onako znojava moram natrag u administraciju da vidim u čemu je problem. Znala sam ja da
neće to ići glatko.

Bila i u nabavci, kupila kabanicu (u kojoj se kuvam i izgledam kao strašilo, ali bolje nema), kišobran (kineski, plastičan, skuplji nego kod nas na ulici, bolje nema), musli (mnooogo skuplji nego kod nas, ali kad se podeli na obroke, i dalje jeftiniji nego varung), "jogurt"(slatko kiselo mleko, bljak, skuplje nego kod nas, bolje nema), mleko (e mleko je dobro, mislim da je bolje od našeg, nekako gušće, ali i skuplje), tonik i lajm (poslužila sam Džonatana i Tinu džin-tonikom, samo jednim jer se tonik prodaje jedino u limenkama, nema ga u flašama, pa je teško izdeliti na više pića), higijenu za kupatilo i voće (jeftinije nego kod nas, mnooogo jeftinije).

U stvari, ako se prodaje u prodavnici, skupo je, ako se prodaje na ulici, jeftino je. A na ulici cenkanje. Ali sve je stvar toga koliko si spreman da platiš i koliko možeš da platiš.

Naučila sam da se guavu, ne isplati kupovati. Toliko semenki ima, koje su tako tvrde da zube lome, i dok ih sve očistiš, ostaneš skoro pa samo sa korom. Slično je sa svim voćem, zato ja svoje ne kupujem na ulici, već u prodavnici, oljušteno i spakovano. Skuplje, ali znam da dobijam čisto kilo voća. Sok od guave ili bilo kog drugog voća, je zato druga priča. Litar je litar, košta oko 200 dinara, što nije baš jeftino, ali je ukusno i, kažu, štiti od denge komaraca (ili denge groznice? whtvr). Omiljena mi je žuta lubenica, smažem je u cugu.

Šta novo da vam kažem o Baliju? Nemam mnogo pošto nisam švrljala nigde okolo naokolo.

Žene s jako zanimljive, uglavnom nose neki namršten izraz lica, neprijatan, ali kad vam se pogledi susretnu i poželite im dobar dan, istog trena se ozare i oči im zasijaju, k'o da ste im rod rođeni. I rade, rade, neprestano rade, sve moguće poslove. Muškarci, pak, mi se nimalo ne sviđaju (čast trima izuzecima). Nepristojni, bahati, napadni, lenji, razmaženi. Mene na Crnogorce leti u Budvi podsećaju.

Došlo vreme za gamelan. Odoh.

Ljubim.

Нема коментара:

Постави коментар