уторак, 1. новембар 2011.

Samo agonija, ništa ekstaza

Raspitivala sam se za med od pupoljaka manga, ali njega je moguće kupiti samo u fensi delovima Balija, koji će meni ipak ostati nedostupni neko duže vreme zbog ove jbn krize sa kompom.

Malo sam zdravija, i dalje kašljem i slinim, temperatura je spala, ali pravo da vam kažem nemam ni mnogo vremena da legnem i odmorim se. I to ne zato što radim nešto pametno, već zato što jurcam okolo za kompjuter, novi, stari, ljude koji znaju gde to mogu da ih kupim/opravim, ljude
koji govore engleski, koji govore indonezanski... Za sve mora da se hoda daleko i po vrućini (sa temperaturom), cenka, moli, čeka... Mnogo vremena provodim čekajuci na nekoga, što je OK kad meni neko čini uslugu, a i bezbednije je kad si u manjoj grupi, ali je i umarajuće i haotično, posebno kad vas vozaju za vaše pare.

U jednom trenutku sam prosto digla ruke i dala komp prvoj radnji na koju sam taj dana naišla. Rekla sam im ako ga poprave platim toliko i toliko (20evra), ako ne, ne platim ništa. Složili su se. Kažu za dva-tri dana će moći da mi kažu mogu li ili ne mogu da ga oprave.

Nikako da se organizujem sama sa sobom i svojim mislima, da sednem i napravim neki plan akcije. Često ne znam ni koji je dan u nedelji.

Što se prilagođavanja tiče, biće tome mnogo vremena. Stvari su prosto toliko drugačije. Valja upoznati ljude, naći one s kojima ću se dobro slagati, sklopiti prijateljstva. Imam jednog dobrog kandidata, Šarka, devojka iz Češke. Ovde je već 4 godine, dve od toga kao darmasisvanac. Kaže svake godine kad darmasisvanci stignu, upoznaje iste tipove ljudi: oni koji ujutru vežbaju jogu, oni koji su došli samo da se provode, oni koji su došli da se udaju, da pobegnu, da stvarno uče... ali sam joj ja prva koja se ne uklapa. U stvari, misli da sam ja kao ona. Lepo je kad ti neko kaže da si jedinstven, ali mislim da je to od temperature.

Svaki dan otkrivam šta sam juče zaboravila da kupim u radnji, a treba da se pripremim i za kišnu sezonu i opasne komarce (koji prenose denge groznicu). Trebalo bi da nadjem mrežu protiv komaraca (za krevet), da kupim plastične kutije za odeću i elektroniku, "raz-ovlaživač" vazduha za te kutije (tokom kišne sezone vlaga je tako visoka da se odeća buđavi, a elektronika crkava), da kupim posteljinu, da odnesem odeću na pranje... Aceton! da skinem ove ostatke laka sa noktiju kojih bi se i Helena Kristensen postidela.

Dala sam sebi bila mesec dana da se sredim, ali ova glupost sa kompjuterom i temperaturom me je baš izbacila iz koloseka i nikako da se saberem šta mi je činiti sledeće. Kad bi mi videli sobu sve bi vam jasno po rsvaju u njoj.

Pijem sokove od brokolija, cvekle, aloe vere i guave. Kupila sam i žutu lubenicu danas. Žuta! I mango i zelene banane. Zelene! Probala sam i neku njihovu tradicionalnu medicinu (Šarka me odvela). Manje sam kašljala nekih sat vremena, ali kašljem ipak, slinim podjednako, samo ne žuto, temperaturu upravo merim. Jutros je bila 37,2. Mislim da sam sad OK.

U svakom slučaju dobro bi bilo da sto pre naučim malo indonežanskog jer ću se mnogo bolje snaći tada bez tuđe pomoći. Počela sam da kapiram cene i da razumem šta sebi mogu da priuštim, šta ne, a za šta moram da se stisnem i nađem pare.

Ne znam koliko dugo već pišem ovo (tj. koliko dugo već držim toplomer pod miškom), ali mislim da mogu da kažem da nemam temperaturu. Da, 36,9.

1 коментар:

  1. Uh, taman kad pomislis da nema nista gore od temperature, shvatis da ima - povisena telsna temperatura uz visoku spoljnu temperaturu...komp na stranu, kapiram da je nezgodacija, al je zdravlje najbitnije...

    Nekako se nadam da ce ti se po nekoj karmickoj pravdi(ipak si u tim krajevima, pa reko'...:) sve na kraju isplatiti i da ce + tas defintivno pretegnuti...

    do tada, mislim na tebe i **** te

    ОдговориИзбриши