субота, 12. новембар 2011.

Ubud

Upravo sam stigla sa kupanja u rečici blizu Ubuda (prvo sam se istuširala pošto kažu da rečne vode umeju da sadrže raznorazne gluposti). Bilo nam je diiivno. Džonatan, Tina, Minu i ja smo išli kolima. Šarka i gomila drugih nekih drugara su išli svojim motorima.

Nismo bili baš u Ubudu (to vam je gde je pisac "Jedi, moli, voli" boravila na Baliju), ali smo prošli kolima kroz gradić i baš mi se dopada. Ubud je kao umetnički centar Balija i kažu da je bio mnogo prijatnije mesto pre pomenute knjige. Svakako ću ga opet posetiti natenane i verovatno više puta. Ima dosta muzeja i galerija koji nisu samo turističke atrakcije, već često privatne kolekcije ili deo umetničkih kolonija.

Na putu od Denpasara do Ubuda su seocad od kojih se svako specijalizuje u nekom zanatu: skulpture, radovi u drvetu, srebro... Već vam je jasno u koje seoce ja idem.

U svakom slučaju, negde na pola Ubuda ili možda kad se već prođe Ubud, u svakom slučaju sa strane lelujavog puta, pored stazice koja je vodila u šumu, sačekala nas je Šarka. Ko god je prvi imao hrabrosti da pođe tom stazicom u šumu (Sebastian iz Gibraltara), svaka mu čast,jer
ono što leži iza je raj u malom. Podsetilo me je na splavarenje Tarom i letovanja na Kopaoniku, dakle na kuću.

Na kraju stazice nalazi se polunapušten, ali ne i zapušten, bazen sa vodom i ležaljkama! Desno uz brdo je vila, koju neko verovatno koristi samo jednom godišnje za odmor (kao i bazen), a ostatak godine je meštani održavaju. Levo niz padinu je rečica sa malim brzacima i
vodopadćićima i iznad drvenim odmorištem, sa sve klupama i mestom za vatru. Tu smo se smestili i postavili piknik (ne i vatru). Neko je doneo kuvana jaja, pa sam im pokazala kako se mi tucamo za Uskrs. Čak smo imali i muziku.

Nisam pesnik i ne umem da vam opišem sve nijanse zelenog u šumi oko nas, niti botaničar da vam pobrojim sva drveća. Mogu vam reći da kad kažu oduzima dah, misle to bukvalno.

Voda je bila savršene temperature, taman da osveži, a struja dovoljno jaka da te voda masira kad sedneš na kamen, a opet ne toliko jaka da te odnese ako je/se ne pustiš.

Meni su se malo smejali jer sam zgrabila bila neki bambusov štap i njime udarala put pred sobom, ali mene neko na splavarenju s Markom nauči da se tako teraju zmije, pa sam ja radije bila smešna i oprezna, nego kul i nepromišljena.

Moraćemo otići na to splavarenje Tarom svi zajedno kad se vratim. Još kad bismo ulovili istu plažu da zakampujemo kao onomad Marko i ja, to bi bilo super! Naime, blizu te plaže je divan vodopad iza kojeg je pećina, a uz koziju stazu, na vrhu, je crkvica u čijem dvorištu je
neko prastaro groblje na kom krstevi izgledaju kao da su keltski. Možda i jesu.

 

Posle ovakvog dana malo zebem jer mama je znala kad me ulovi u nekom jakom smehu da me upozori da ću posle plakati, ali nadam se da sam se dovoljno naplakala već.

Čak su i psi bili dovoljno dobri da se ne pojave danas.

Volim vas sve puno!

Нема коментара:

Постави коментар