среда, 30. новембар 2011.

Jeruk

Jeruk je reč za sva limunasto-pomorandžasta-mandarinska voća. Neka se mogu razlikovati u imenu tako što im se doda neki opisni deo, poput jeruk nipis za lajm/limetu, ali ako bih nekoga zamolila da mi donese kilo pomorandži (kako se jeruk najčešće prevodi), najverovatnije bih dobila indonežansku vrstu mandarine. Ima zelenu koru, velika je kao pomorandža i ima ukus mandarine. Ova voćka se zove samo jeruk.

Jeruka stalno pijem u obliku tople limunade u varunzima (jeruk panas - topla pomorandža), ali sam tek juče prvi put jela sveže. Nije dovoljno slatko i ima mnogo semenki. Više mi se sviđa južno voće koje dolazi iz Južne AMerike. Uključujući i mango. I njega ovde ima više vrsti, ljudi uglavnom najviše vole "medeni" mango. Okusila sam i nešto što se zove markiza. To je vrsta marakuje (passion fruit), sliči naru, ali nije kisela, blago slatkog ukusa je, sluzavo bela izunutra, tvrdkaste, žućkaste kore. Zanimljivo, ali nisam nešto odlepila sad.

Takođe sam jela i semenke papaje (kažu dobre za probavu). Imaju ukus senfa! Mogle bi se samleti i koristiti kao biber bez problema.

Od regularnih događanja, imali smo jedan čas plesa danas i jedan čas indonežanskog i bilo je jako vruće do nekih 4. Sad je osvežilo,  kanda uživancija, nit' vrućina, nit' kiša.

Uživajte mi i vi.

Ljubim.

уторак, 29. новембар 2011.

Umetnička kolonijalana kontemplativna molitva

Džonatan i Tina su me pozvali da sa njima sledeći vikend idem u Ubud na seminar kontemplativne molitve. Prvo bismo u četvrtak proslavili Thanks Giving (ćurka k'o na televiziji), prespavala bih kod njih, a onda bismo se u petak ujutru uputili za Ubud u neki, kažu, prelepi hotelčić koji gleda na pirinčana polja i vulkan. Tamo bi nas desetoro ostalo do nedelje uveče.

Mnogi su već i bili na tom "seminaru". Nije to baš seminar, mi nemamo srpsku reč za to, "retreat" (ritrit). Bukvalno se prevodi sa "povlačenje", a to je standardna praksa ovde na Baliju za sve. Ljudi odlaze na joga retreat-ove, vegetarijanske, masaže, čišćenja organizma... To je jedan od razloga zašto je Bali tako popularan. Nađu ljudi neko idilično mesto i tamo provedu par dana uživajući u prirodi i razmišljajući o smislu života ili ceni kartona mleka, kako kome milo.

Ja sam im se već pridružila bila na kontemplativnim molitvama nedeljom uveče, ali ovo bi trebalo da bude prava stvar. Nekako nedeljom nikad nema vremena da završim ono što započnem.

Nego, šta je to kontemplativna molitva? To je nešto poput meditacije nad Biblijom. Neko pročita odeljak iz Biblije dva-tri puta, ali umesto da sad tu sedimo i tumačimo šta je pisac želeo da želi, samo se trudimo da čujemo jednu reč ili frazu ili ideju. Dozvolimo da nam se nešto istakne u tom pasusu, kao da nam odzvanja u umu, a onda razmišljamo samo o toj reči/frazi/ideji kao da stoji za sebe, kao da nije deo Biblije, već samostalna misao. Tina je celom tom procesu dodala i bojice, maske, tempere, četkice, papir... Umesto da samo besmisleno razmišljamo i osećamo se jako pametno dok u stvari krademo Bogu dane, mi sednemo i pišemo, crtamo, komponujemo... i osećamo se jako pametno dok krademo Bogu dane.

Meni se ovaj koncept baš dojmi. Što bi moja drugarica Sandra rekla, to je ili najveće sranje na svetu ili najgenilanija stvar ikada smišljena. Ja mislim da je dobra podloga za bilo kakvu umetničku radionicu i prevazilaženje stvaralačke blokade derivativnim putem. Samo bih ja razvila to malo drugačije i ne bih se ograničila na Bibliju.

понедељак, 28. новембар 2011.

nisam prva

Sve dobija novi smisao vremenom.

Don't think you're the first
In the whole universe
To follow your heart
Or gaze at the stars
To stare at the night
Through the clear daylight

Don't think you're the first
In the whole universe
To feel sorrow or shame
As you walk in the rain

Do I love you?
Yes I love you
Or I wouldn't tell you so

Don't think you're the first
In the whole universe
To be caught in the act
Numbered and racked
Put in your place
Made to feel like a fake

Don't think you're the first
In the whole universe
To be untouched by the time
Think you're one of a kind

Do I love you?
Yes I love you
Or I wouldn't tell you so
Don't think you're the first

Don't think you're the first
In the whole universe
To dance with delight
From the meek to the might
As the birds in the trees
Sing their sweet melodies

Don't think you're the first
In the whole universe
To hear a thousand violins
As the trial begins

Do I love you?
Yes I love you
Or I wouldn't tell you so

Don't think you're the last
To be tied to the mast
While you watch from afar
As your world falls apart
You hang on for help
But the rest help themselves

Don't think you're the last
To be tied to the past
While your future's controlled
By the present untold

Do I love you?
Yes I love you
Or I wouldn't tell you so
Don't think you're the first

The Coral

недеља, 27. новембар 2011.

na dvoru Cara Lazara

Još jedan sunčan i vruć, vruć, peče vruć dan.

Ovih dana je uglavnom tako, jako vruće danju, kiša noću. Odgovara mi taj raspored.

Danas sam kupila kacigu za motor, kako bi mogli ljudi da me povezu negde nekad, a ne da svako malo kumim za kacigu okolo-naokolo. I svetla za biciklu sam kupila, prednje i zadnje, moj dinamo je naravno crko očas posla.

Nosim se mišlju da kacigu nosim i kad vozim biciklu. Bezbednost nije na odmet, a Balinežanima smo smešni ma šta radili.

Ponekad, kad krenu da se smeju mom indonežanskom, ja uzmem da im pričam na srpskom. Ajme što ih to zbuni! Nije da znaju engleski, ali dovoljno ga čuju okolo naokolo da prepoznaju neke reči i melodiju jezika. Ali kad ja krenem sa dž, đ, č, ć... preblede. Ko zna, možda misle da upadam u trans (standarna procedura na njihovim većim ceremonijama) tu pred njihovim očima, pa ne znaju da l' da trče po sveštenika da me čisti od zlih duhova ili samo da trče.

Od drugih zanimljivosti, mogu vam pomenuti da se ovde jede samo viljuškom i kašikom ili rukama. Sećam se, još u Džakarti sam bezuspešno tragala za nožem. Niko ne zna da mi kaže zašto nema. Jedan Balinežanin je čak bio iznenađen kad je čuo da mi na zapadu ne jedemo samo kašikom i viljuškom, već i nožem, šta više, bio je ubeđen da su kašika i viljuška zapadnjački uvoz u Indoneziju. Nisam htela da ga zbunjujem dodatnim asortimanom kašičica, viljuškica i noževa koje ponekad koristimo koji i mene pometu.

Ipak, sigurno je u pravu, verovatno su Indonežani ranije jeli ili prstima ili štapićima , pa su im Holanđani uveli escajg. Doduše samo delimičan. Noževe su im moguće uskratili iz straha da ne završe kao večera, umesto za večerom (oni Bataci koje sam vam bila pomenula su bili
kanibali, pa se vi sad pitajte otkud nama reč batak i čiji je to batak). Čak mi pričaju da do skora noževi nisu mogli ni da se kupe u prodavnicama. Naravno, sva hrana je isceckana i usitnjena pa vam nož često ni ne treba, ali često i treba (za voćke npr.).

Kad smo već kod escajga, evo sličica sa večere sa filmskom projekcijom kod Bejlijevih.




čujete je kako se smeje, je l' da?

Vino je katastrofa skupo, oko 20 evra po flaši, a loše (ako nije uvozno). Što bi Džonatan rekao, teško je kad nemaš para ni za loše vino.

Jedna je samo vrsta alkohola koja se više isplati ovde, nego u Beogradu (odnos cena-kvalitet). Guinness pivo. Flaša 620ml košta 300 dinara i ima ga svuda. Imaju i gomilu radnji koje rade 24h i nema zabrane prodaje alkohola posle 22h.

Radnje (varunzi, piljare, butici, sve) uglavnom rade od sabajle do kasno uveče. Ne znam koliko rano otvaraju, ali do sada u Denpasaru nikad nisam bila gladna ili žedna, ma koliko sati bilo. U Beogradu pak... Ima radnji, tezgi koje rade samo danju i onih koje rade samo noću i nude različite proizvode. Npr. njihove "palačinke" ili tradicionalni lekovi, se kupuju uveče. I nemaju kioske kakve ih mi znamo (nemaju ni trotoare na kojima bi kiosci stajali), više su to tezge, što pokretne, što pijačne ili ulične. Glavno je naučiti šta, gde, kad. I koliko, naravno.

Ima tome svemu smisla, kao prvo, najčešće posluju iz svojih kuća. Probiju zid sobe u kući koja gleda na ulicu, pa tu otpočnu posao. Kad im se prispava, zatvore radnju i pređu u zadnji deo kuće. Često ćete ih zateći kako pričaju sa komšijama, ni pet para ne daju što vi čekate da vam nešto prodaju. Drugi biraju da rade noću, kad je manje vruće. Treći, pokretni, izađu na ulicu kad im zafali para, okrenu par krugova, prodaju što imaju da prodaju, pa se vrate kući.


Ražnjići (sate) se peku i na ulici, a kod nas zabranili kioske


Multipraktik, moš ga guraš, moš ga posadiš


Pisang goreng je "sahranjena" banana (pohovan na poljskom znači sahranjen),
obično sa narendanim (lošim) sirom i mrvicama čokolade (loše) preko


Kedaton, pristojni astablišment

Na žalost, i ako nisu lenji, čini mi se da nisu ni malo ambiciozni ili uporni, tvrdoglavi šta-li, i da lako odustaju kad im nešto ne ide od ruke. Ako su naučeni nečemu od malena i dobri su u tome, onda to rade ceo život. Znaju da mogu da postignu ili mnogo ili kvalitetno ili brzo (retko i sva tri, i to oni obučeni u tradicionlanim umetnostima). Znojiti se nad nečim čemu nisi vičan satima i danima, po vrućini ili kiši da bi ga savladao tek za nekoliko godina, to im nije ni malo privlačna pomisao. Dodatno, lako se i rado smeju i jedni drugima, a to nikad nije dobar podstrek.

Kad već pomenuh kišu, ona prolazi i dolazi dok vam ja pišem ovo pismo. Evo baš je udario najjači pljusak do sad i jako je čudno došao. Čula sam ga kako dolazi. Kao roj pčela je zvučalo, koji je snažno doleteo za svega nekoliko sekundi. I evo ga, ni minut kasnije, odleće. I vraća se! Ovo je neverovatno! I sve je jači. Bar ne grmi. Jer kad grmi udara jako blizu, čuje se zujanje struje! A kuće su redom (ne)uzemljene.

Eto, tako vam je to kod mene u Aziji. A kako je kod vas?

Volim vas.

субота, 26. новембар 2011.

načinjena mi je nepravda

Moja majka kaže da sam postala duhovita od kako sam se doselila na Bali.

Samo da se zna, u svom okruženju ja važim za baš duhovitu osobu! I na engleskom sam jako duhovita, čini se još duhovitija nego na srpskom. A na indonežanskom sam najduhovitija, umiru ovde od smeha.

"Ja ovde došlati noseći svoj bicukla."

Nego, htedoh da vam preporučim film. Sećate se? Trebalo je sa Šarkom da idem da gledam neki film kod Džonatana i Tine. Hteli su sa nama da podele svoj dom, jug Amerike kojim sam oduvek bila očarana bez ikakvog očiglednog razloga. Nikad nisam bila tamo, pre Tine i Džonatan nisam znala nikoga sa juga, ali mediji su, valjda, čudo. Od detinje fasciniranosti Skarlet O'Harom (i ako ju je u filmu igrala Engleskinja, pročitala sam ja i knjigu), preko zgražavanja fundamentalizmom radikalnih Hrišćana (tzv. Bible belt, za referencu pogledajte još jedan dobar film, ako već niste - Jesus Camp), do opčinjenosti kantri muzikom i južnjačkim akcentom.

Moram samo na tren da zastanem kod filma "Jesus Camp" (ili, kako ga moja Mika Mala zove, "Eno ga kurac, idemo!") pre nego što pređem na the film večeri.

Upoznala sam momka u Džakarti koji potiče iz jevanđelističke porodice poput onih prikazanih u filmu i kaže sve je tačno, sve je tako kako je prikazano u filmu.

Ali, kao i uvek, to je samo jedna strana. E, film koji smo sinoćke gledali, pokazuje humaniju (ljudskiju? može li se biti više čovekom nego što već jesmo?) stranu tog okolinom indukovanog ludila. Ma nije humanija, nije ni tačnija, samo je drugačija. Druga strana ulice, ona u hladu.

Možda je odgovor na pitanje šta će biti s decom iz "Jesus Camp"-a kad porastu?

A možda je ključ u tome da ga je snimio BBC.

Ko će ga znati, u svakom slučaju sve je tu, močvare, muzika, konfederacijska zastava, oružje, Hesus, prikolice... jug.

Film je "Searching for the Wrong-Eyed Jesus".



Ja sam uživala i jedva čekam da ga gledam ponovo. OST se skida, naravno.

Trivia:

Jedan od sagovornika je Harry Crews za kog Chuck Palahniuk kaže: "Ako mislite da vam je život težak, saslušajte priču ovog čoveka." (btw da mi je neko preporučio Čaka kao pisca transgresivne fickije, u životu ne bih pročitala "Fight Club" u koji se kunem nebom i zemljom, dobro zemljom, nebom se kunem u "Autostoperskog vodiča")

Jedna od scena je iskorišćena u špici za "True Blood". U stvari cela špica je kanda mali omaž ovom filmu (uvek mi se sviđala ta špica, sad znam i zašto).

петак, 25. новембар 2011.

čistoća je pola zdravlja

Bila sam danas u imigraciji, predala papire, treba da dođem za nedelju dana po vizu. Onda sam otišla u malu nabavku, došla kući, ručala, počistila sobu, istuširala se, obnavljala malo indonežanski, pa na gamelan. Nismo imali radionicu plesa sa Tinom, pa sam mislila provešću mirno veče u sobi, uzmem neku večeru za poneti, spravim si čaj, švrljam internetom, čitkaram... kad pred vratima Agus i Šarka (Agus je Šarkin drugar, nekad prati naše radionice plesa na gitari. Balinežanin je sa japanskim crtama lica na svog dedu, koji je ovde bio okupator tokom II Svetskog Rata, ali je ostao posle kapitulacije Japana i pomagao Balinežanima u borbi protiv Holanđana kolonijalista. Jako ljubazan i fin, pleonazam?). Njih dvoje došli po mene da idemo na ples, nisu znali da je otkazano. I tako zasedosmo mi na mojoj terasici, ja se rastrčala da ih ugostim koliko mogu, u nekom trenutku svratila i Radka, pa nas spopale neke silne bube raznih oblika, boja i mogućnosti. Pobila sam ih mali milion. Agus me zavitlavao da ću se reinkranirati u bubašvabu jer ih ubijam, a ja se mislim, onda će Ratko Mladić da se vrati kao musliman, što je verovatno fer karmička kazna za njega, ali ne mislim da je pravedno prema muslimanima.

Onda sam krenula da metem te silne bube, ali one ostavljaju neku sluz za sobom, pa nakon što sam pomela, ne bilo mi zapoveđeno, ja uzela džeger i šampon za pločice, pa udarila u ribanje. Mislim da su moji gosti to malo pogrešno shvatili, kao da mi oni prljaju sobu, pa su se pokupili i otišli. Ali zato ja sobom već sat vremena hodam bosa i tabani su mi još uvek čisti (u međuvremenu sam se i istuširala)! Divota.

I dan je bio sunčan i nije padala kiša i skoro sve je bilo baš fino (saobraćaju nema leka).

Sutra škola (ženski ples, muški je otkazan), a navečer Šarka i ja idemo kod Džonatan i Tine da gledamo neki film. Verovatno ćemo zgotoviti i neku laganu večeru. Ja ću napraviti salatu sa narendanim krastavcima i kiselim mlekom, nema pavlake, ali kiselo mleko je stvarno kiselo mleko. Ovde ga zovu "čist/glat jogurt" (naspram slatkog ili sa voćem ili nekom već aromom), dok ono što mi zovemo jogurt je njima "jogurt za piće/pitki jogurt", ali za razliku od "jogurta za piće" koji je grozna vodotečina, ovo je prava stvar. Nije slatko, tačno je gusto kako treba i kašika tog "jogurta" je bila najbliža osećaju kuće koji sam do sada ovde imala.

Volim vas!

P.S. Čini mi se da kiša upravo kreće da pada ili lišće šušti od vetra, nikako ne razlikujem. Ne, kiša je! Pljusak se mnogo lakše razlikuje. Pljusak rekli bismo mi kod kuće, ovde je to samo kiša.

четвртак, 24. новембар 2011.

Monsunska kiša

Zaboravite sve što sam napisala o kiši. U stvari, to je tačan opis kiše na Baliju. Monsunska kiša, pak, je nešto potpuno drugačije!

Zamislite stotine ljudi na nebu kako vas polivaju vodom iz nepresušnih kofa, a kad se umore odmeni ih druga stotina sa nepresušnim tuševima. Bez pauze, neprestano. Kakva Dimitrijla o letnjem pljusku, kakvi bakrači. To je potočić. Nama se kanda okean preselio u grad.

Priča mi Tina, jedne godine njihova bašta je dva dana bila toliko poplavljena da su im patke plivale u dvorištu.



Što bih sad volela da su mi ovde moji gumenjaci i kupolasti kišobran i kabanica. A ni vi ne biste bili na odmet.

Gamelan je dobro prošao, polako savladavam tu pesmu koju ćemo izvoditi za Božić (25. decembra, ali već se svi raduju što će ove godine slaviti Božić dva puta). Hor, opet raštimovana gomila. Ja se ne bih više toga igrala, ali me sad Tina moli da se vratim, kaže umreće među altovima tamo (mada ni drugi glasovi nisu ništa bolji). Lepo treba da se podele na samo dva glasa, kao u osnovnoj školi, da suze glasovni opseg pesama i da svi uživaju. Ovako su samo preambiciozni za svoje (i moje) mogućnosti. Da se razumemo, to su domaćice ženskog i muškog pola koje, čini me se, nemaju preča posla u životu. Kao u TV serijama, onim
dnevnim, ne večernjim, sa moralnim porukama na kraju.

Eto, istračarah ja, ali zbog kiše sam sela da vam pišem.

Ljubim.

среда, 23. новембар 2011.

Kišna sezona

Grmi, pljušti, seva. I to baš grmi, da se uplašiš kako grmi, a kad pukne blizu, ne da se prolama! Valjda zato što je ostrvo i ravno i niske zgrade, pa zvuk lako putuje i dobro se i
nadaleko čuje. Trzne se čovek. Misliš ne može bliže, a onda čuješ bzzzz, struja, Tesla, cela priča! Ja odmah isključujem internet, komjuter, mobilni. Ne može se biti suviše pažljiv s tim stvarima. Ovde su zgrade retko uzemljene, ja konstantno osećam struju u laptopu. Pecka i struji.

Potpuno zaboravih događaj dana od pre neki dan da vam ispričam!

Prvi put sam prošla gangom sama, a da je pas bio u njemu (inače ako vidim jednog od njih ja se vratim odakle sam došla, pa sačekam da neko naiđe da me provede), ja na bicikli on leži pred svojom kapijom, nit' sam ja ustuknula kad sam ga videla, nit' je on lajao na mene kad sam ja prolazila, ma nije se ni mrdnuo.

Napredak!

Juče smo još dva psa skinuli sa dnevnog reda. Jedan je bio baš ovde u dvorištu (znao je on i ranije da svrati, ali sad je prvi put bio tu kod naših stepenica), a drugi u gangu. Prvi me je ljubazno ignorisao, a ja sam srdačno uzvratila, a drugi je kanda malo pobegao od mene i
moje moćne, roze bicikle. Četvrtog psa nikad nisam videla u samom gangu, čak mislim da nikad nije ni izašao iz svog dvorišta, samo ga vidim kroz kapiju u prolazu i čujem kako laje, što znači ostaje mi još samo peti.Peti je kučka, sigurna sam.

Juče sam bila i po formulare na Fakultetu, kažu poslaće mi sms kad budu gotovi. Danas saznam, da su Ilona i Džejn odmah dobile svoje, nisu nikakav sms čekale. Sutra dakle, posle časa, onako znojava moram natrag u administraciju da vidim u čemu je problem. Znala sam ja da
neće to ići glatko.

Bila i u nabavci, kupila kabanicu (u kojoj se kuvam i izgledam kao strašilo, ali bolje nema), kišobran (kineski, plastičan, skuplji nego kod nas na ulici, bolje nema), musli (mnooogo skuplji nego kod nas, ali kad se podeli na obroke, i dalje jeftiniji nego varung), "jogurt"(slatko kiselo mleko, bljak, skuplje nego kod nas, bolje nema), mleko (e mleko je dobro, mislim da je bolje od našeg, nekako gušće, ali i skuplje), tonik i lajm (poslužila sam Džonatana i Tinu džin-tonikom, samo jednim jer se tonik prodaje jedino u limenkama, nema ga u flašama, pa je teško izdeliti na više pića), higijenu za kupatilo i voće (jeftinije nego kod nas, mnooogo jeftinije).

U stvari, ako se prodaje u prodavnici, skupo je, ako se prodaje na ulici, jeftino je. A na ulici cenkanje. Ali sve je stvar toga koliko si spreman da platiš i koliko možeš da platiš.

Naučila sam da se guavu, ne isplati kupovati. Toliko semenki ima, koje su tako tvrde da zube lome, i dok ih sve očistiš, ostaneš skoro pa samo sa korom. Slično je sa svim voćem, zato ja svoje ne kupujem na ulici, već u prodavnici, oljušteno i spakovano. Skuplje, ali znam da dobijam čisto kilo voća. Sok od guave ili bilo kog drugog voća, je zato druga priča. Litar je litar, košta oko 200 dinara, što nije baš jeftino, ali je ukusno i, kažu, štiti od denge komaraca (ili denge groznice? whtvr). Omiljena mi je žuta lubenica, smažem je u cugu.

Šta novo da vam kažem o Baliju? Nemam mnogo pošto nisam švrljala nigde okolo naokolo.

Žene s jako zanimljive, uglavnom nose neki namršten izraz lica, neprijatan, ali kad vam se pogledi susretnu i poželite im dobar dan, istog trena se ozare i oči im zasijaju, k'o da ste im rod rođeni. I rade, rade, neprestano rade, sve moguće poslove. Muškarci, pak, mi se nimalo ne sviđaju (čast trima izuzecima). Nepristojni, bahati, napadni, lenji, razmaženi. Mene na Crnogorce leti u Budvi podsećaju.

Došlo vreme za gamelan. Odoh.

Ljubim.

уторак, 22. новембар 2011.

Sanjalica

Ne zanima me koliko sam umorna, neka budem još toliko umorna samo da je još ovakvih dana.

Pet sati časova plesa na kojima sam imala osećaj kao da sam napokon počela da kapiram stvari (ma šta Ibu Daju rekla), zatim izložba, pa sedeljka kod Šarke, čak smo i novembarsku stipendiju dobili danas. Odvojila sam oko 100 evra za mesečne troškove, a drugih sto za naredne mesece. Za sad sam pokrivena do februara (uključujući i februar) sa kirijom, strujom, vodom, đubretom, vešom, internetom i telefonom. To su toškovi koje mogu da planiram unapred.

Ipak nije baš sve ružičasto, saznali smo i da nam KITAS neće biti gotove za dve nedelje kad nam ističu vize i da moramo da produžimo naše vize najkasnije 10 dana pre isteka istih, što je u sredu, ali za to nam treba neki formular sa Fakulteta koji ćemo dobiti tek u ponedeljak, a onda sa njim u Imigraciono. Divota, cimanje s birokratijom, na stranom jeziku.

Sutra vikend, s jedne strane prekratak (ne znam da li ću stići da operem stvari potrebne za časove plesa, obavim nabavku, očistim sobu i odmorim se), a s druge strane predugačak (plašim se da ću zaboraviti pokrete koje sam danas naučila).

Ipak, neću sad o tome da brinem. Uživaću u današnjem danu još malo, sama sa sobom i svojim mislima, a onda u krevet gde me čekaju snovi koji će ko zna gde da me odvedu.

Neću vam sad ništa pisati o izložbi. Kao prvo, suviše sam umorna, pa bih skraćivala stvari, a to ne bi bilo u redu jer je događaj bio stvarno nešto posebno. Kao drugo, Minu i Džonatan su fotkali okolo naokolo, pa bih volela da imate i neke sličice da proprate moje nedovoljne opise.

Kao i uvek, sutra možda plaža. Osećam se kao Atinjanin koji nikada nije bio na Akropolju.

Ljubim.

понедељак, 21. новембар 2011.

Spavalica

Mili moji,

Nadam se da ste mi dobro. Piše mi mama da je magla pala na Beograd, ali da je potom granulo sunce. Dakle košava je oduvala svoje?

Ja volim maglu, iz kuće, kroz prozor da je gledam ili na Kopaoniku, kao da si međ' oblacima. Ovde do sada nisam doživela maglu i sumnjam da ću. Vlažnost, međutim, počinje da se oseća kad udišem vazduh. Čudno je, kao da je vazduh mokar, osetiš ga i pre nego što ga udahneš. Međutim, predveče, oko pet, kad vetar donese osveženje sa okeana, jako je prijatno. I sam miris okeana je dovoljan da me podigne. Na žalost, ne osećam ga ovde u gradu, ali kad-god odem u Sanur, eto ga. To je jedan od razloga zašto volim da idem u Centar.

Danas sam bila na probi gamelana i radionici plesa. Pozvali su me da sa njima uvežbam jednu pesmu koju će izvoditi za Božić u Centru. Jedva čekam! Na žalost, kao ni ples, ne mogu da vežbam kod kuće, ali šta je tu je. Svakako me neće staviti u orkestar ako ne naučim, tako da neću nikoga obrukati, ali bilo bi mi krivo.

Posle plesa sam malo zasela sa Džonatanom i Tinom kod njih, a zatim i sa društvom iz kosta ovde u bašti. Umorna sam i jako mi se spava, ali toliko me sve to zanima i prija da ne dam sebi da legnem još. A i moram sa vama da podelim svoj dan. Inače, kao da ga nije bilo.

Ah da, jutros me je pribudila poruka od Karen (devojka iz Meksika sa kojom sam delila sobu u Džakarti). Njen fakultet ih je vukao autobusima 24 sata da bi im pokazao naš fakultet i ništa više od Balija! Nisam stigla ni na doručak da je odvedem ili do plaže ili da kupi jeftine sandale. Samo smo se malo izgrlile i popričale i to je bilo to. Ali kaže vratiće se. Mnogo, mnogo draga i ljubazna devojka! Baš bih volela da je vidim opet i često.

Sutra dan naporniji i od današnjeg, čas ženskog plesa, pa čas muškog plesa, pa neka izvedba ceremonijalnog plesa negde, pa otvaranje izložbi maski negde drugde, pa igrankica kod Šarke. A moram i u nabavkicu, šećer, mleko, kafa, voće, šampon, balzam, Autan... I veš mi se nagomilao. Uh, nešto će morati da otpadne. Verovatno će moj umor odlučiti šta.

Mama mi piše i o Ani Ivanović. Ona je učesnik i glavno lice teniskog turnira koji se održava ovde na Baliju, sponzoriše ga australijska banka i videla sam reklamu u oglasima na engleskom jeziku čim sam stigla. "Snaga je lepa" - tako nekako je glasio slogan. Ipak, do sada, kada bih rekla Srbija svi pomisle prvo i dalje na ratove. Samo dve osobe su pomenule tenis, a od njih samo jedna baš Đokovića.

Najčešće, iz prva, misle da sam Amerikanka ili Kanađanka, zbog akcenta koji je, je l' te, potpuno izgubio Nikov i školski britanski uticaj i potpao pod američki, Bejlijevih. Ne mogu da kažem da mi nije drago, jer to znači da stvarno mnogo dobro govorim engleski, ali ljudi imaju čudan odnos prema Amerikancima, čudniji nego prema Srbima. Svi bi nešto da zadirkuju i čikaju, kao kroz šalu, i to odmah, u prvih par rečenica poznanastva. Evo, baš danas me je neki Australijanac pitao šta mislim da li će neko da pobedi sledeće godine u nečemu? Ja rekoh: "Ko zna?!" On će na to: "To je nešto što uvek pitam Amerikance kad ih upoznam." Ja opet: "Ali gospodine, ja nisam Amerikanka." "Kanađanka onda?" "Ne, Srpkinja." "Aaaa." Srbe, pak, niko ne zadirkuje, te se naš razgovor ubrzo završio.

Boga-mi, ja bih morala da završim i ovo pisanije. Krevet me doziva. Nisam samo sigurna kojim jezikom govori.

Drugi put ću vam pričati o ludim snovima koje ovde imam. Kažu da svi mi sanjamo crno-belo, ali ja se svojih sećam u tehnikoloru.

Volim vas puno.

недеља, 20. новембар 2011.

7 sati

Tolika je sad razlika između Balija i Beograda, pošto u Indoneziji ne pomeraju časovnike za zimsko (kišno) računanje vremena.

Danas smo imali čas muškog plesa i potvrdilo se, Pak Vajang je daleko bolji guru od Ibu Daju. Nisam bila ništa bolja na početku ovog časa nego na početku jučerašnjeg, ali jesam na kraju. Pak je čak pristao i da nam drži još jedan čas petkom, i ako ne mora.

On nas uči plesu koji se zove baris i evo jedne od koreografija tog plesa (slična onoj koju mi učimo):


Trebalo je sad negde da imamo čas indonežanskog sa Džejn, ali smo se svi uspavali (i Džejn) pa ćemo verovatno odložiti za sutra.

Pre neki dan sam bila svedok evoluciji na delu: bubašvaba sa krilima, tzv. australijska bubašvaba. Ume i da pliva! Jedva sam ubila oklopnjaču.

Došli dani odbrojavnja kad će stipendija. Trebalo bi 5. ali su ovde poznati po kašnjenjima. I KITAS bi trebalo da nam stigne u naredne dve nedelje, jer tad nam naše vize ističu i bez KITAS smo svi ilegalci. Ja, međutim, imam pismo sa fakulteta (memorandum, pečat, potpis, sve) u kom piše da sam student ISI-ja, stipendista vlade Indonezije i da čekam na svoju KITAS, tako da ne moram da se pribojavam imigracione policije i sl.

Dopisivala sam se i sa drugom decom iz Srbije i, kad smo uporedili cene, ispade da je Bali najskuplji, čak duplo skuplji. Ipak, i dalje, svi hoće na Bali. Valjda je zato i najskuplji. Ali ono što bi oni hteli, da budu turisti ovde za male pare, mene ne zanima.

Ja samo hoću da savladam glupavi ženski ples.

Sutra odmor, možda plaža i radionica pokreta sa Tinom. To je bar plan.

Ljubim vas.

субота, 19. новембар 2011.

Sambal

je indonežanski ljuti sos. I ako je skoro sva hrana već ljutkasta (i slatkasta), uvek sa strane dobijete i sambal. Izgleda isto kao ajvar i ako vam malo odlutaju misli, što se lako dogodi u novom okruženju, može vam se desiti da ga bogato zagrabite viljuškom i da se ludo provedete. Bar sam se ja provela.

Juče smo malo učili jezik sa Džejn, što je više gomilanje mnogih reči na papiru, nego stvarno učenje jezika, ali i to znači.

Šarka i ja smo navečer montirale muziku za božićni balet u njenoj školi, pa sam se vratila i u svoje radijske dane. Baš mi je prijalo.

Danas smo imali čas balinežanskog plesa i tu, međutim, mojoj frustraciji nikad kraja. Kao da se uvežem u čvor, ne znam o čemu ću pre da mislim, rukama, šakama, nogama, stopalima, kukovima ili glavi. Profesorka je ljubazna, kaže samo sam jako zbunjena. Eufemizam!

Sad ću na čas gamelana, pa će to valjda bolje proći.

Kiša dođe, pa prođe, nekad duže pada, nekad kraće, između je uglavnom sunčano, ali ja ipak nisam odlazila do plaže. Stalno sebi govorim sutra. Nekako, na plaži je turizam i turisti. Cene su bezobrazne, ljudi za vodu plaćaju koliko ja za obrok, na svakom koraku vas neko cima da vam nešto proda... Dobro pesak ne naplaćuju.

Elem, odoh ja na gamelan. Valja stići do Sanura, a onda rano u krevet. Sutra još jedan čas balinežanskog plesa, muški ovaj put.

Volim vas.

петак, 18. новембар 2011.

Recept za mamin likerčić

Ovde ljudima ide voda na usta kad im pričam, pa bi hteli da probaju da ga sprave sa lokalnom "rakijom" - arak se zove (lokalna rakija, ne likerčić).

Voće se ređa u neku teglu ili flašu sa širokim grlom i to red voća, red šećera i na kraju se nalije rakijom. Zatvori, to jest poklopi, i ostavi na mestu gde ima sunca, ali ne previše sunca. Stoji oko mesec dana, dok ne pusti sokove. Procedi se i pije.

четвртак, 17. новембар 2011.

kiša

i oblačno i grmi.

A baš sam planirala da odem do plaže i napokon se okupam u okeanu. Možda sutra bude lepše, ali kišna sezona je i ovako okasnila, pa ne verujem.

Jučerašnja večera je bila jako privatna, Bejliji, Minu i ja kod Ibu i Bapaka (Gospođa i Gospodin) sa njihovom ćerkom (koja ima kosu do poda, bukvalno). Ne samo da su njih dvoje vrhunski izvođači i učitelji u svojim oblastima, već su i pripadnici više kaste, kraljevskog porekla. Nadam se da vas nisam obrukala.

Kažem Bu (skraćeno od Ibu kao što je i Pak skraćeno od Bapak) i Pak jer oni nemaju klasična imena kao mi, ime prezime i to ti je za života. Takva imena se koriste samo u krugu porodice i možda najbližih prijatelja, stranci ih gotovo nikada ne čuju. Imena kojima se nama predstavljaju su opisna, tipa: gospođa prvorođena Marinković od FDUa iz Beograda ili nešto slično.

Malo sam pričala na srpskom o svojoj porodici, da bi čuli kako naš jezik zvuči, a i zato što je njihovu ćerku sramota da govori na engleskom, pa sam joj ja rekla ako ona ne priča na engleskom ja ću onda morati da pričam na srpskom i tako se ništa nećemo razumeti. Nasmejala se.

Ja sam dugo već htela da idem i na Pakove časove pozorišta senki i maski, ali od kako sam ovde, naučila sam da je baš taj oblik balinežanske umetnosti najteži, najcenjeniji i u stvari vrhunac njihovog stvaralaštva koji obuhvata sve ostale. Najlakše je naučiti jezik, zatim muziku, pa ples i na kraju pozorište senki i maski. Jedino pozorišni majstor, od svih, dobija svoje posebno zvanje - dalang.

Teško ili ne, otići ću bar na jedan čas, da vidim kako je to.

Ibu je pozvala Minu i mene da dolazimo kod nje na časove plesa, što nadam se znači po nekoj, bar povlašćenoj ceni, jer učiti kod nje bi bilo mnogo dobro. Sva sreća pa je i Minu kupila motor jer je njihova kuća na putu za Ubud, dakle daleko (recimo kao na putu za Obrenovac). Ipak, nisam sigurna koliko će Minu hteti i moći da doda još jedan čas plesa jer već, pored škole, ide kod druge dve profesorke na privatne časove i, povrh toga, na časove gamelana.

Možda vam je čudno da neko ide kod toliko učitelja, ali stvar je u tome da se plesovi ovde prenose i svaki ples (koreografija i tehnika) ima svog najboljeg učitelja. Za muziku i posebno jezik je, kao što rekoh, lakše upravo i iz tog razloga, ples se može samo od jedne osobe.

Izgleda da će kiša padati ceo dan. Trenutno je prijatno je i osvežavajuće, čak bih i duge rukave mogla da obučem, ali kad sunce udari, disaćemo na škrge.

Ljubim.

среда, 16. новембар 2011.

Slavlje i veselje

Danas smo se družile, mi devojke iz kosta + Šarka (ona je dve godine bila Darmasiswa student na plesu, a zatim je ostala ovde i evo već 4. godinu je tu; radi kao učiteljica u nekoj kineskoj školi). Malo smo plesale, Radka nas je skicirala (ona je isto "darmasisvanac", studira slikarstvo i juče joj je bio rođendan), išle u vegeterijanski varung, posetile Šarku u njenoj kući (niz ulicu od kosta), a zatim smo išle na večeru kod Džonatana i Tine gde je Luis (Kinez-Englez, momak iz kosta, već drugu godinu na, pogodićete, Darmasisvi; studira gamelan i muzički je genije, svira mali milion instrumenata) pravio prolećne rolnice. Lepe su bile rolnice, čak sam i pomogla u motanju, ali kad je došlo vreme ića i pića, ja sam se ufatila leba, putera i kačkavalja koje su Bejliji izneli. Nostalgija, šta li.

Hoću mamine punjene kiflice! I rusku salatu. I jogurt!

(malo sam se doterala u Fotošopu)

Sir se može videti u gornjem desnom uglu, francuski buđavi bri, njam-njam. Još jedna posalstica je čaj od jasmina sa ledom. I ovde se čajevi puše, samo od hladnoće, ne toplote.

(rolnice - meni nekako izgledaju neobrezano, da prostite)

Ljudi sa svih strana sveta na jednom mestu, to je uvek dobro, ima o čemu da se priča i šta da se čuje.

Ja sam, babski, pričala sa Minu o košavi (opet ta nostalgja). Oni imaju slične probleme sa vetrom u San Francisku i promajama u prolazima između zgrada. Pričala sam joj kako ova naša traje ili 7 ili 14 ili 21 dan, kako može da te zimi nosi preko leda, kako spušta temperaturu kao što je vlažnost ovde diže.

Kažu da je na Baliju najkišniji mesec i najtopliji, tj. takav je osećaj zbog vlage.

Sećam se, mi smo na radiju sa temepraturom uvek davali i subjektivni osećaj, npr. temperatura je +2 ali duva vetar 5m/s, pa je ond subj. osećaj kao da je -2, recimo. Imali smo tabelu, sve.

Ah, vremenska doba. Ja u jesen najviše volim zvuk lišća koje mi pucketa pod nogama. A i boje su jako lepe.

Priroda ovde jeste lepa (zeleno, volim te zeleno), ali na žalost nemaju parkove kao mi, tako da prošetajte se malo Tašmajdanom za mene.

Nego, odlutah ja.

Bejliji u svojoj kući imaju razne instrumente i baletsko ogledalo, pa smo i tamo malo vežbali. A onda je valjalo pomoći i u spremanju i pospremanju, pa smo se zadržali malo duže.

Sutra je balinežanski praznik, Tumpek Vajang i Minu (iransko-japanska kombinacija) i ja smo pozvane na svečanu večeru sa Bejlijima kod jedne od poznatih balinežanskih koreografa koja je uz to udata za jednog od najpoznatijih lutkara na Baliju (profesor na mom Fakultetu).

Na ovaj dan Balinežani darivaju Gospodara Lutaka i blagosiljaju same lutke (koje koriste u pozorištu senki).

Jedva čekam!

уторак, 15. новембар 2011.

Čekaj, stani, vidi, gledaj

Nezaobilazni zvuk na Baliju, toliko karakterističan da ga ljudi često koriste na mobilnim telefonima, dolazi od ove životinjke:



U bašti imamo i ono što je preostalo od dinosaurusa:


sumatranski zmaj
(draco sumatranus)

A ovo nemam pojma odakle potiče:


Njih imam nameru da posetim:


Duž celog Balija malo, malo, pa je neka Monkey Forest. Najpoznatija (i meni najbliža) je ona kod Ubuda. Kažu da su majmuni vrlo nevaljali.
Kao i u Indiji, svete su životinje (ima veze sa Ramajanom). Mislim, svaka životinja je potencijalno vaš reinkarnirani predak, pa im je skoro sve dozovljeno, ali, kao što nas je Orvel učio, neke životinje su ravnopravnije od drugih. Majmun je jedna od ravnopravnijih.
Ah da, na indonežanskom se čovek (bilo muškarac, bilo žena, jer i žene su, pazi to, ljudi) kaže orang.

I ovaj hram moram da nađem:


Kažu mi da je još bolje ako doznam kada se održava neka ceremonija, pa tad da se tamo zadesim. Ja im verujem.

Na putu do gamelana:


Imaju predivne kaveze ovde, samo ne znam šta će im. Što ne puste sve te 'tice da lete slobodno u ovoj divoti (za ptice) i toploti?

I druge ludosti se daju videti:


Dakle neonsko ofarbani pilići! Živi! Na bicikli!


Lubenica izrezbarena u stilu balinežanskih maski.

Nego evo (još) malo te divote:




Laku noć.

понедељак, 14. новембар 2011.

Nizak pritisak

i oblačno, pa smo svi kao pijani danas.

Meni se toliko vrtelo u glavi da nisam mogla da hodam, Gabi je morala da me vozi svuda.

Maaf guru, saya pusing, hari ini saja nontong. - Žao mi je učitelju, imam vrtoglavicu, danas samo posmatram.

Ali evo sličica sa radionica plesa. Jedna lepa i jedna ja u potocima znoja.


недеља, 13. новембар 2011.

Dobar dan

Mislim i Dobar dan i dobar dan sam imala ja.

Prvo smo izjutra imali školicu, vodopodi znoja sa mene i taman kad pomislim da sam počela da kapiram ponešto (tri sata kasnije), čas bi gotov. Sutra imamo čas muškog plesa i plašim se da će sve to da mi se pomeša.

Oko podneva sam doručkovala, došla kući, istuširala se (htela sam da ostanem pod tušem i da nikada ne izađem) i stropoštala se u krevet. Jedva sam se naterala da ustanem oko 3. Od vrućine i vlage je teško i spavati.

Onda nam (Minu, Iloni i meni) je Džejn održala mali čas indonežanskog (koji je ona diplomirala), zatim smo otišle na čas gamelana u GCC, a posle smo ostale i na horu. Do GCCa smo se vozile "bemom" što je kombi poput onog što braća Troter voze u "Mućkama" samo sa 4 točka. Pisala sam vam već. Zaustaviš ga na ulici, pa se cenkaš oko cene (oko 50 dinara) i kad se dogovorite uđeš pozadi. Voze samo do nekih 5-6 uveče, pa su nas sa večere posle hora dovezli Gabi i Majkl, brat i sestra, mešanci sa svijujeh strana. Upravo smo stigle i ja jedva čekam da legnem u krevet, samo malo da ispraznim glavu pre.

A hor?! Potpuna katastrofa, raštimovana bagra. Bogati, matori, gej belci, siromašni, mladi, gej Indonežani (ovde se to zove šofer, tj. niko tu nije izdržavani ljubavnik, već su svi u službi, što je razumljivo s obzirom na zakone u Indoneziji) i žene.

Ovako je to meni izgledalo:


Nećemo se više družiti. Mada, dobila sam jedan od onih predivnih komplimenata koje samo gej muškarci mogu da vam upute - kada govorim zvučim kao Ingrid Bergman (i njena ćerka).

Gamelan, pak, je meni kao matematika, ne težak, već nekako mehanički. Ne postoje note, ljudi prenose melodije sa kolena na koleno i pamte ih tako što ih svakodnevno izvode i vežbaju. To znači da se gamelan na početku uči tako što kopiraš učitelja (gurua) i nije ti mnogo toga jasno iz prva. Ne čuješ samu sebe i svoj deo, već ceo orkestar i teško je razaznati šta ti tu tačno radiš i kako doprinosiš svemu tome. Ali učitelj vrlo dobro čuje kad pogrešimo. Kad te ošine pogledom! Sve je naravno stvar vežbe, vremena i brojanja. Skoro ista stvar je i sa plesom.

Odoh da zalivam cveće i praznim glavu.

Ljubim vas.

субота, 12. новембар 2011.

Ubud

Upravo sam stigla sa kupanja u rečici blizu Ubuda (prvo sam se istuširala pošto kažu da rečne vode umeju da sadrže raznorazne gluposti). Bilo nam je diiivno. Džonatan, Tina, Minu i ja smo išli kolima. Šarka i gomila drugih nekih drugara su išli svojim motorima.

Nismo bili baš u Ubudu (to vam je gde je pisac "Jedi, moli, voli" boravila na Baliju), ali smo prošli kolima kroz gradić i baš mi se dopada. Ubud je kao umetnički centar Balija i kažu da je bio mnogo prijatnije mesto pre pomenute knjige. Svakako ću ga opet posetiti natenane i verovatno više puta. Ima dosta muzeja i galerija koji nisu samo turističke atrakcije, već često privatne kolekcije ili deo umetničkih kolonija.

Na putu od Denpasara do Ubuda su seocad od kojih se svako specijalizuje u nekom zanatu: skulpture, radovi u drvetu, srebro... Već vam je jasno u koje seoce ja idem.

U svakom slučaju, negde na pola Ubuda ili možda kad se već prođe Ubud, u svakom slučaju sa strane lelujavog puta, pored stazice koja je vodila u šumu, sačekala nas je Šarka. Ko god je prvi imao hrabrosti da pođe tom stazicom u šumu (Sebastian iz Gibraltara), svaka mu čast,jer
ono što leži iza je raj u malom. Podsetilo me je na splavarenje Tarom i letovanja na Kopaoniku, dakle na kuću.

Na kraju stazice nalazi se polunapušten, ali ne i zapušten, bazen sa vodom i ležaljkama! Desno uz brdo je vila, koju neko verovatno koristi samo jednom godišnje za odmor (kao i bazen), a ostatak godine je meštani održavaju. Levo niz padinu je rečica sa malim brzacima i
vodopadćićima i iznad drvenim odmorištem, sa sve klupama i mestom za vatru. Tu smo se smestili i postavili piknik (ne i vatru). Neko je doneo kuvana jaja, pa sam im pokazala kako se mi tucamo za Uskrs. Čak smo imali i muziku.

Nisam pesnik i ne umem da vam opišem sve nijanse zelenog u šumi oko nas, niti botaničar da vam pobrojim sva drveća. Mogu vam reći da kad kažu oduzima dah, misle to bukvalno.

Voda je bila savršene temperature, taman da osveži, a struja dovoljno jaka da te voda masira kad sedneš na kamen, a opet ne toliko jaka da te odnese ako je/se ne pustiš.

Meni su se malo smejali jer sam zgrabila bila neki bambusov štap i njime udarala put pred sobom, ali mene neko na splavarenju s Markom nauči da se tako teraju zmije, pa sam ja radije bila smešna i oprezna, nego kul i nepromišljena.

Moraćemo otići na to splavarenje Tarom svi zajedno kad se vratim. Još kad bismo ulovili istu plažu da zakampujemo kao onomad Marko i ja, to bi bilo super! Naime, blizu te plaže je divan vodopad iza kojeg je pećina, a uz koziju stazu, na vrhu, je crkvica u čijem dvorištu je
neko prastaro groblje na kom krstevi izgledaju kao da su keltski. Možda i jesu.

 

Posle ovakvog dana malo zebem jer mama je znala kad me ulovi u nekom jakom smehu da me upozori da ću posle plakati, ali nadam se da sam se dovoljno naplakala već.

Čak su i psi bili dovoljno dobri da se ne pojave danas.

Volim vas sve puno!

петак, 11. новембар 2011.

Rekapitulacija nedaća s početka sage u duhu "Vodiča"

Reciklirani email prijateljima poklonicima "Autostopreskog vodiča kroz galaksiju".

Što dobri stari "Vodič" kaže: Sve što može poći po zlu, poći će po zlu.

Stigla sam u kost do kog vodi sokače ograđeno dva metra visokim zidovima i u kom žive 4 psa, koliko sam do sad izbrojala. Zašto se odmah nisam okrenula i vratila na avion, još uvek ne znam.

Pokvario mi se toalet, polomio mi se ključ u bravi, razbolela sam se, pokvario mi se kompjuter, razbolela sam se opet (ili je to bilo isto ono prvobitno, samo prolongirano razboljevanje koje je dobilo priliku da iz pupoljka procveta u prelepu crvenu lalu koju je neko bahato ubrao i ostavio na balinežanskom suncu da se osuši), zdravstveno osiguranje nije htelo da plati troškove, bolnica je zaboravila da mi da lekove (što sam doznala iz bolničkog računa koji naravno nisu zaboravili da mi daju), kasnili su mi sa stipendijom, već nedelju dana mi govore sutra ćemo znati da li možemo da vam popravimo kompjuter (samo ja to sutra ne razumem pa mi treba prevodilac da me razočara), ušteđevina koja je trebalo da mi traje bar pola godine je potrošena...

Kako se ne bih pretvorila u Marvina ili, još gore, u one putnike koje već 900 godina drže u hibernaciji dok se čeka na utovar papirnatih maramica sa mirisom limete, iz gore pomenute svete nam knjige (str. 170), koja skoro jedina uspeva da me uteši svojim velikim, umirujućim
slovima koja čitaju BEZ PANIKE (B-E-N-Z-I-N, čudno se piše voda?!), a vi u policijsko vozilo sa Blagulona Kapa (str. 123), završiću s ovim:

skoro jedina jer mamina kreditna kartica je jedna jako utešna stvar sama po sebi, a tek da je vidite na delu!

birokratija - vogoni (str. 38)

hrana - dentrasi (str. 39)

fali mi vavilonska ribica (str. 41)

osećam se kao Artur na preistorijskoj Zemlji medj' pastoralnim radostima, možda odlučim da poludim (str. 263), s jednom razlikom: JA IMAM BOCU DŽINA!

i

Svemir je možda veliki. Stvarno mnogo veliki. Naprosto da ne poverujete koliko je neverovatno, divovski neshvatljivo, veliki, ali i Zamlja je ako nikada niste bili u svemiru.

Live long and prosper!

Čisto da pokažem još nešto od svog SF repertoara.

U potpisu,

Denny Crane (i popkulturnog)

vrlo je moguće da sam već poludela i to bez sopstvene odluke

четвртак, 10. новембар 2011.

Se si disperdono spine, non camminare scalzi.

Ovde se svi izuvamo pred ulazak u bilo koju zatvorenu prostoriju (npr. učionicu, plesni studio, sobe naravno) ili pre stupanja na bilo koji prostor na kome će se sedeti. Na podovima se i jede i pije i gledaju filmovi...

Internet je spor i skup, ali evo postoji. Hrana jeftina, a ukusna. Okean, pesak i sunce besplatni. Nije da sam mnogo uživala u njima, ali ću, obećavam. Ne stižem da budem turista na Baliju.

Psi i dalje odbijaju saradnju. Ne jedu hranu koju sam im mudro i lukavo kupila ne bih li ih odobrila i privolela na svoju stranu. Proverila sam da li je problem možda u hrani, nije! Drugi psi je jedu normalno. Moraću da iznađem drugu taktiku. Do tada, i dalje ne idem kroz gang sama ili bez bicikle.

Danas smo snimali gamelan orkestar za neki promotivni materijal koji će Fondacija koja podržava Džonatana i Tinu da pravi. Sutra je moj intervju. Od svih ljudi koje su izabrali da govore o njima, mene najkraće znaju. Jako, jako, kratko, ipak oni žive ovde već 15 godina i ja sam baš počastvovana molbom da učestvujem. Danas smo malo razgovarali o tome šta bih mogla da kažem i uspela sam da ih rasplačem. Baš kao u američkim serijama. Vama bi se želudac prevrnuo.

Evo kako sve to otprilike izgleda (muzika,ples,Indonežani i stranci zajedno):


Na Baliju svi uče da plešu i sviraju od malih nogu i to ne samo jedan instrument vec sve u gamelan orkestru. To znači da i bakica koja radi na parkingu bolje pleše od mene koja sam student balinežanskog plesa na prestižnom balinežanskom institutu. Nije pesničko izražavanje, istinit događaj.

Časovi plesa prolaze kako prolaze, bolje i gore. Profesor muškog plesa je duša jedna i odličan predavač. Za razliku od profesorke ženskog plesa, koja prebzo skače sa jedne poze na drugu i onda očekuje da smo čas posla u stanju da ih spojimo u smisleni pokret, Pak Vajang (gospodin Vajang) nas je prvi čas sat vremena učio jednoj pozi. Jako je teško i boli, ali istovremeno vrlo zadovoljavajuće. Sve sam srećnija ovde i dani dobijaju neki smisao. Raspored mi je gust, ali volim. Svaki dan nešto, gamelan, balinežanski ženski ples, balinežanski muški, evropski moderni, kontemplativne molitve (pričaću vam o tome). Još kad bih negde našla neke parice za privatne časove plesa i indonežanskog bila bih najsrećniji štreber na planeti.

Zanimljivosti: buka na indonežanskom znači otvoreno, Batak je zajedničko ime za etničke grupe sa severa Sumatre, pak je gospodin, matematika, reklama i pinceta ostaju iste, a nanas je ananas.

I dalje na Baliju nosim broj 40 i mogu vam reći da izraz "znoj sa mene curi" poprima novi smisao. Teče! Ona babska priča da ti je manje vruće ako piješ vruć čaj i jedeš začinjenu hranu, je totalna budalaština! Samo počneš da se znojiš i na mestima na kojima nisi ni znao/la da imaju znojne žlezde.

Kad smo več kod tog broja 40, pošla ja u vožnju biciklom okolo-naokolo da se malo razonodim i na medveđu uslugu sebi, otkrila sam outlet sa zapadnjačkim markama. Sve stvarno pristupačno po našim standardima, ali ne i po mojim indonežanskim (mada ni mojim srpskim ako ćemo ruku na srce,ali shvatate šta hoću da kažem). I kad kažem pristupačno, ne mislim, nabili prvo cenu, pa spustili za pedesete post, pa ako prištediš imaćeš za mesec dana ukoliko se ne proda. Ne, ne, ne. Odmah imaš bar za jednu stvarčicu. A i brojevi svi pravi.Vidite, ja sam u Indoneziji sigurno XL. Osećam se kao Guliver među Liliputancima, i to debeli Guliver.

I tako ja, umesto da se oraspoložim, odoh odatle još pokunjenija. Kod kuće bih se takva verovatno (sigurno) posvađala s nekim. Ovde sam potamanila mrave. Opsedali su nam hodnik u našoj zgradici, pa sam ih pomela (po ko zna koji put), iscrtala kredu (prvi put) i pomela opet. Dok sam čistila te mrave, shvatih da ovde samo od mene same zavisi kakav će mi dan biti i kako ću se osećati. I odmah sam počela da se osećam bolje. Ručak u obližnjem varungu je dodatno pomogao. Za te pare bih možda mogla da kupim žvake u Beogradu. A daleko je ukusnije od neke majice ili nečeg tome sličnom.

Sutra Ubud i kupanje u nekom jezeru!

среда, 9. новембар 2011.

Saraswati


Neki od nas su išli u škole u čijim holovima su počivale biste Tita i drugih velikodostojnika. U balinežanskim školama ćete naći statue boginje Saraswati.

Ona je boginja znanja i umetnosti, ima četiri ruke kojima svoje poklonike dariva Mudrošću (simbolično predstavljena svitkom od papirusa), Pobožnošću (cvet okrenut ka suncu), Stvaralaštvom (instrument sitara) i Promišljenošću (brojanica), stoji na lotusovom
cvetu ili jaše bele labudove.

Na dan kada se ova boginja slavi, nude se darovi knjigama.

Eto te je jedna od stvari koju sam danas naučila o Baliju.

A danas je bio još jedan divan, a jednostavan dan. Hrana se podrazumeva!

Da bi nam se zahvalili na našoj pomoć oko izložbe, Džonatan i Tina su nas odveli na ručak u jedno fino balinežansko kafanče. Mene je najviše podsetilo na Hajduk sa Liona gde smo kao mali išli sa mamom i tatom nedeljom na ćevape. Od sve lepote, to me malo i rastuži, što mi niste tu ili bar blizu pa da vam kažem da dođete ili da vam makar preporučim.

Posle smo išli na italijanski sladoled, koji je dobar, ali ni prineti Pelivanu. Zato, ako Pelivan i dalje služi sladoled (znam da je zahladnelo), jednu kuglu vanile za mene. Molim vas.

I narednih par dana bi trebalo da bude mirno, a onda u sredu škola i neki intervju za Centar. Pozvana sam da se priključim i još nekim aktivnostima tamo (hor, ples i gamelan), pa ćemo videti.

Ljubim vas sve, nadam se da ste mi dobro i da mi se pazite.

Volela bih da nam je Bali svima kuća narednih godinu dana.

sa razglednice

уторак, 8. новембар 2011.

MC In Da House

Napokon da malo danem dušom i da vam napišem koju sa svog novog kompjutera.

Za zemljotres znate, izvinjavam se što sam vas zabrinula nejavljanjem, ali stvarno nisam znala da je bio toliko jak da je dospeo u vesti. Čitala sam ja te vesti na internetu i moram vam reći malo su oni to napumpali. Niti je bilo tako jake panike, niti ozbiljnijih ruševina
ili povreda. Bar oko mene. Da, Indonežani su jako naplašeni cunamijem, i s razlogom, pa su svi na prvi potres izašli napolje, ali to nije panika, to je zdrav razum. Kao što rekoh, ovde je sve nisko, pa strah od urušavanja nije tako veliki. Ima dosta spoemnika i spomeničića koji nisu baš stabilni, cigla na ciglu maltene, i oni su popadali. Moguće je
da su i neke starije građevine napukle, ali ja to nisam videla ili ne umem da razlikujem oštećenja nastala vremenom od onih načinjenih u zemljotresu.

Celu prethodnu nedelju proveli smo spremajuči se za jučeraąnju izložbu i, mogu vam reći, bilo je divno. Slike, ljudi, muzika, plesovi,hrana... (ah hrana, bila sam ubeđena da sam smršala od bicikle, sunca i bolesti, ali jok!)

Da ne bih ja mnogo pričala o tome kako je bilo, evo i sličica.


Džonatan i Tina


Muško je, Deva, jedan od najboljih plesača na Baliju.


Šarka u epizodi "Interaktivna umetnost"


Prosvetiteljstvo


Posle izložbe smo došli ovde u baštu da se malo provedemo, ali nas je zla gazdarica ubrzo poterala.

Planirala sam da danas odem malo do plaže, ali morala sam ipak do radnji po neke potrebštine i verovatno ću i sutra pošto biciklom ne mogu baš dosta da nosim. Kupila sam peškire, par japanki (već sam dva para voljenih i skupih, kožnih cipelica uništila, loši putevi, bicikla, pesak, loša ponuda obuće - dok sam ja našla par koji je lep i nije plastičan, odoše ove u propas), voće, šećer, kafu i čaj, mleko, bokal za zagrevanje vode.

Inače, japanke su broj 40! Mnogo su malešni ljudi. U Džakarti sam jednom prilikom u liftu izbrojala 11 ljudi, što žena što muškaraca, i ja sam bila najviša!

Sutra planiram da kupim vodu, još jednu posteljinu, frotirsko ćebence i kozmetiku (ima Body Shop). Uskoro ću morati da pazarim plastične kutije za stvari i mrežu protiv komaraca. Kišna sezona će. A još mi fali i kostim za ples. Uh, kad će više ta školarina za novembar?!

Mada, sve uspešnije razmišljam u okvirima njihovih cena, ono što bi bilo jeftino nama, nije jeftino Balinežanima, pa tako ni meni. Recimo, litar soka za 200 dinara jeste cena soka i u Srbiji, ali ovde je to dva prosečna obroka (tanjir pirinča, povrća, piletine i jaja) u obližnjem (jeftinijem) varungu. Na plaži neki dan kad mi reče 108,5 dinara za flašicu vode, ja da se onesvestim! Odmah sam mu rekla mahal - skupo (lako da se zapamti zbog Taj Mahal).

Ah, plaža! Moraću što pre na to sunčanje jer sad sam kao građevinac, samo su mi ruke crne (od bicikle). Mažem se ja kremicom, ali to je da ne izgoriš, a ne da ne pocrniš. Nije da ja neću da pocrnim, ali volela bih da je to malo ravnomernije. A i noge i kolena su mi izubijana od bicikle, časova plesa i radionica pokreta.

Eto, to vam je to. Odoh da zalijem cveće na terasici, da me mama ne grdi.

Ljubim, grlim i volim!

понедељак, 7. новембар 2011.

Imamo kompjutera!

Kupilo se novo kompjuter i stabilizator struje da ga ne ubije ovaj balinežanski promenljivi napon. Asus, sa intel pentium dual core procesorom od 2 ghz, 4gb memorije, nvidia grafičkom kartom koja ima svojih 1gb memorije i 2 godine garancije koja bi trebalo da važi širom sveta. Sve to za 4.700.000 IDR. Mislim da sam dobro i pametno pazarila i nadam se da se i mama slaže (njene pare).

Sad imam i kamericu pa možemo da se skajpujemo i pričamo.

Još uvek ga doterujem, instaliram potrebne programe, ali sve u svemu, lakše se diše. Evo propustila sam i ceremoniju proslave punog meseca u porodičnom hramu gazde nam zbog toga. Sva druga deca su otišla, tradicionalno doterana i lepa, ali nema veze.

Elem, gde sam ja stala sa pričom? I na koja pitanja nisam odgovorila?

Prekjuče smo imali prvi čas, više od dva sata tehnike plesa i baš je bilo dobro. Teško, bolno i super. Dobila sam upalu mišića za koje nisam znala ni da imam. Nadam se da će svi časovi biti takvi i da ću stvarno naučiti da plešem balinežanski ples. U svakom slučaju ću ga mnogo bolje razumeti i znati o njemu mnogo više. Kupila sam i neke potrebštine za časove, kain (sarong) i mider da mi drži stomak uvučen i leđa prava. Plešemo bose, pa mi ne trebaju baletanke, ali u nekom trenutku ću morati da kupim pun kostim, ozbiljniji i lepši (kain - sl. suknji, kabaja - sl. košulji, nešto poput helanki, pun korset, ukrasni pojas). Htela sam da vam ubacim link sa youtube-a balinežanskih plesačica, ali još mi nije instaliran fleš, pa ne mogu. Potražite u google balinese dance i videćete kako ću po isteku godine valjda i ja izgledati.

Prethodne dane provodim uglavnom u Gateway Community Center-u, što je hrišćansko-kulturno-društveni centar(znate već kako to Amerikanci organizuju, gledal iste serije) čiji su članovi Jonathan i Tina (u stvari, Džonatan je stariji član, jedan od tzv. vođa, zvuči malo masomski) o kojima sam vam već pisala. U petak imaju otvaranje izložbe slika i zamolili su me da budem MC večeri! Biće, je l' te, slika (Tina je ejdan od autora), balinežanskog plesa i muzike, ića i pića, naravno, i mene! Nadam se i dosta dragih i zanimljivih ljudi. Već sam tamo upoznala jedan mio par, brat i sestra, Majki i Gabi. Oni su kinesko-indonežanski mešanci hrišćanske vere (ovde ekspati hrišćanstvo nazivaju "Chinese chic thing") koji žive ovde, na Baliju i studiraju na istom Fakultetu kao i ja, samo dizajn enterijera.

Sam Centar je u Sanuru, blizu plaže (pola sata vožnje biciklom ako ne znate gde ćete tačno da se smestite na pesku) i ja se i do tamo odvezem biciklom. Treba mi, opet, nekih pola sata i ako zanemarimo vrućinu i indonežanski saobraćaj, što je jako teško, nije neprijatna vožnja. Ima mnogo rasadnika usput, između ostalgo i orhideja koje se ovde mogu naći i za svega 500 dinara.

Čak mi se čini da su i nešto pažljiviji sa mnom u saobraćaju (vidi onu ludu belkinju na dečijoj bicikli, daj da je pustimo da prođe i odalji se od nas malo).

Moja draga, rozle kineska bicikla je danas doživela i prvu opravku. Desna kočnica se malko polomila (plastika), pa je zamenjena. Besplatno, naravno, ipak sam biciklicu kupila pre svega dve nedelje.

Inače, u centru se održavaju i radionice pokreta, časovi indonežanske muzike, projekcije filmova i svašta neąto. Išli smo već na mnoga lepa mesta zajedno, pre svega na dobru i jeftinu klopu, ali i na projekciju jednog dobrog filma u Francuskom kulturnom centru ovde na Baliju. To je bilo uživanje: osrednje veliko platno razapeto između indonežanskih tradicionalno ukrašenih i izrezbarenih stubova, jastuci na travi, film na otvorenom, odličan indonežanski čaj sa jako ukusnim indonežanskim mlekom... prava poslastica.
Osim što je film malo potresao Minu čiji otac je Iranac koji je prebegao u Ameriku (i oženio se Japankom, pa vi zamislite kako je Minu lepa).

Mnogo vam pišem o hrani, znam, ali toliko je drugačija da ne mogu da se opasuljim. Možda zato što nema pasulja. Ukusna, slatka i ljuta, čudna. Ali već mi nedostaje hleb, majonez i kobasica. Ovde je hleb skup. Košta i 250 dinara! I nije standardan hleb, sava i to. Nego sa cimetom ili pomorandžinom korom ili nekom drugom nebulozom koju smisle! Već vam rekoh da je i jogurt slatkast, ali navodno može negde da se kupi i pravi kiseli, pa ću probati da ga nađem. Da se malo osvežim i da me želja mine.

Volim vas puno!

недеља, 6. новембар 2011.

"Zelena ptica na zelenoj pozadini" postmoderni koncept

Kao što rekoh, Denpasar nije za pešake, gotovo da nemaju trotoare, ne postoji javni prevoz, paralelne ulice su međusobno sporadično povezane pa mora da se ide mnogo okolo naokolo i, naravno, vruće je. Svi voze motore, ja je l' te ne umem. I nije samo da ne umem, košta to, a i mora se imati ili međunarodna vozačka dozvola (koju nemam) ili lokalna (za koju je preduslov kitas - boravišna viza, koju ja, opet i još uvek, nemam). Bicikla je opcija kojoj se često okrenem, ali samo danju i preferiram da sam u grupi ljudi zaradi bezbednosti. Ne samo što voze na levoj strani ulice, pa je teško prisetiti se na koju stranu gledati, a vala i voziti (desilo mi se jednom da sam se zapitala "Što bre ovi ludi Balinežani voze meni u susret?", a luda sam bila ja) nego voze i kao manijaci. Porede ih sa Kairom po vožnji, pa ih više bicikli lakše navede da paze malo.

Što bi moj brat rekao: Vozi se po principu "izbegavanje ostalih učesnika u saobraćaju", klasično kockanje sa ekstremitetima.

Druga opcija su tzv. bemo-i, vozilo koje najviše nalikuje onom što braća Troter voze u "Mućkama". Zaustaviš ga na ulici, pa se cenkaš oko cene (oko 50 dinara "u lokalu") i kad se dogovorite uđeš pozadi.


Džonatan i Tina ne prestaju da budu dragi i susretljivi. Ne samo prema meni, prosto su takvi. Umetnici su i žive na Baliju već 15 godina, znaju jezik, povezani su, organizuju časove plesa, gamelana (tradicionalna muzika), filmske projekcije i sl. u Društvenom Centru u Sanuru koji je od mene udaljen vazdušnom linijom kao, rekla bih, 25. maj od kuće. Međutim, kad se ta udaljenost prevede u Denpasarski saobraćaj, meni je to Bogu iza nogu. Dobro, ne baš Bogu iza nogu, ali kao, recimo, Ada, ali na bicikli.

Oni često dođu po nas (ima nas više međunarodnih studenata koji učestvujemo u njihovim radionicama i časovima) kolima ili se neko drugi ponudi da nas preveze s vremena na vreme, pa polako počinjem da se družim sa ljudima i radim neke tipično lokalne stvari.

Danas smo prvi put imali zvaničan susret u školi sa rektorom i dekanima. Intervjuisali su me za lokalnu televiziju! Rečeno mi je da sam jako lepa i jako bela (bela jednako lepa ovde, sva kozmetika se reklamira kao izbeljujuća). Ja pomislih, nisam zato došla na Bali, da mi neko priča kako sam lepa i bela, ali rekoh samo hvala i vi ste svi jako lepi. I mnogi jesu.

Čest im je izraz zaprepašćenja na licu kad čuju Srbija, i dalje pamte samo
ratove (pitala sam ih zašto takvo zaprepasšćenje, dobila sam kao odgovor zvuk mašinke sa sve pantomimo rafalne paljbe), ali moja crno-humorna šala da sam mitraljez ostavila kod kuće svaki put bude prihvaćena sa grohotom smeha. Tako lepa i bela, a bez mitraljeza. Sve ovo naravno nisam pričala na televiziji!

U svakom slučaju škola počinje u ponedeljak i tome se veoma radujem. Treba mi neki raspored prema kom mogu da se orjentišem, planiram vreme i ispunim dane onim što me zanima, a i upoznam drugu decu.

Najteže mi je pre svega zbog kompjutera, osim što mi je teško da održavam kontakt sa vama i pratim prepiske (ko me je šta pitao, šta sam vam već pričala), dodatno je otežavajuce kad ne mogu na internetu da proverim gde se šta nalazli, da uporedim cene, da nadjem preporuke ili se prosto povežem sa lokalnim ljudima. I tu su mi se našli Džonathan i Tina i povezali me sa momkom, Indonežaninom, koji radi u njihovom centru, jako dobro govori engleski (retkost)i koji je i njima pomogao da kupe kompjuter. On sad, drago momče, ide po onom "komjuterskom tržnom centru" (kao hale na sajmu sa tezgama) u koji sma ja nosila svoj komp na "pokvarku" i pregovara u moje ime sa trgovcima. Čak je rekao i da ne bi bilo dobro da idem s njim, jer ako mene vide (lepu i belu) cena će odmah skočiti.

Psi naravno ostaju kritična tačka, ali trudim se da ne krećem sama, pa nekako pregrmim sokačad. Čim se obrem u nekoj prodavnici za kućne ljubimce kupiću one kekse i oprobati srpski metod usavršen i Indoneziji - mito i korupcija. Mada, ne bih da počnu da skaču na mene iz ljubavi, tražeći poslastice.

Volela bih da sam sebi samodovoljnija i da mi je koža malo tvrđa i to bukvalno, pa da se ne plašim psa ni kad bi me ujeo.

Hrana je zaista jeftina i pristojno ukusna, u proseku 3+, nekad mnogo bolje, ali nikad mnogo loše. Obrok košta, opet u proseku, 100 dinara.

I pranje veša nije skupa usluga, oko 10 dinara po komadu odeće.

Sve što ostaje je moja sobica koja je bombonica. Mala soba, malo kupatilo, mala terasa, sa divnim pogledom na prelepu, malu baštu, a sve taman. Svuda su pločice, pa nije teško za održavanje. Od nameštaja imam krevet, komodu, koja mi služi i kao sto, i zidni ormar, pa ni brisanje prašine nije frka.

Polako nam se približava kišna sezona i, kako se čini, to će biti još jedan izazov. Juče je kiša padala bez prestanka celo jutro i celu prethodnu noć. Uveče, kad sam legla u krevet, mogla sam da osetim kako je posteljina vlažnjikava, a ista situacija me je zatekla i sa
odećom jutros. Tokom kišne sezone ljudi stvari (odeću, kompjutere, punjače, sve) drže u plastičinim kutijama u koje stave tzv. deovlaživače. Za posteljinu, međutim, nema leka, čini se.

Ipak, nije hladno, tj. nije vam hladno ako ste upravo stigli iz Srbije. Mene Luis (komšija) baš nasmeja juče kad je rekao da treba da se obučemo toplo jer je hladno napolju. Ja prvo pomislih, hladno je ako se voziš na motoru? Ne, hladno je tačka. Ja onda pomislih, šali se, pa se i nasmejah, ali me je on samo gledao belo, kao da nisam baš svoja.

Dakle, meni je toplo. Dok pada kiša nije tmurno, pljuskovi ne dolaze sa munjama igrmljavinom i često da biste znali da li pada kiša morate da pogledate u neki tamni ugao
(što je teško naći) kako biste videli kišu na pozadini neke senke.

I po milioniti put, priroda je predivna. Najrazličitije nijanse zelenog na sve strane, nebrojane ptičice i leptirići raznih boja i vrsta. Ja nekada provedem sate samo ležeći u krevetu i gledajuci kroz vrata terase i već znam da će to biti ono što će mi nedostajati najviše.

Juče sam uspela da spazim i jednu zelenu ptičicu u bašti. Tako se dobro uklapa sa pozadinom, da je ne bih ni videla da se list na kojem stajala nije polomio i skrenuo mi pažnju na taj deo krošnji drveća. Uspela sam i da je uslikam (kad sam vec znala šta i gde da tražim). S ljubaznošću Džejn (njen aparat) prosleđujem vam fotografiju:"Zelena ptica na zelenoj pozadini" postmoderni koncept.


Uživajte u ptičici, jednoj od mnogih životinjki koje žive u našoj bašti (Džejn se neku noć probudila sa mišem na licu, ali ostavila je načet doručak na otvorenom).

Deder, štedite kako biste me posetili i ko-god da dolazi da nije došao bez sposobnosti da vozi motor i međunarodne dozvole!

Volim vas puno!

субота, 5. новембар 2011.

Hug a stranger day

Nisam mnogo od Balija videla pre svega zbog bolesti, ali i zato što su kasnili sa parama, kretati se ostrvom je nemoguće bez motora, gangovi su naseljeni psima...

Ipak, upoznala sam par Amerikanaca koji živi na Baliju već 15 godina i stvarno su mi se našli u neprilici na nebrojano mnogo načina. Bukvalno, šta-god mi je trebalo, nije bio problem, pa čak i ako treba račun u bolnici da plate. Neverovatno su velikodušni, pažljivi, radoznali i otvoreni. Pitala sam ih koliko im je trebalo da dođu u to stanje duha u kom su. Kažu tri godine života na Baliju.

Druga deca u kostu su, pak, "zatvorenija" da tako kažem. Čudno je, ovde u kostu svi ležu već u 10, danju se rastrče nekim svojim poslovima kao da svi već znaju kuda idu, a ja ostanem sama u sobi u zbunu. Sad su se već svi porazboljevali, pa ljudi još i idu okolo i naokolo i pitaju da li nekome treba nešto, ali dok sam samo ja bila bolesna, ništa. Morala sam da tražim da mi neko napravi čaj, da mi neko donese nešto da jedem, da me neko odvede do lekara i kompjuter pozajmljujem kako bih vam pisala . A grozno je kad moraš stalno nešto da tražiš. Zato su me Džonatan i Tina toliko oduševili, sami su se nudili, u svemu, sve vreme.

Ipak, delimično razumem druge. Jednom prilikom sam išla Džejn nešto da kupim da jede, drugom prilikom sam skinula "Dr. Seuss" knjige za Mirku kako bi lakše učila engleski, nekom drugom pozajmila odeću Mariko i svaki put bi mi Radka rekla kako sam jako dobra osoba. Ja sam joj odgovorila, ti mora da znaš neke mnogo loše osobe, ako ovo znači biti dobar. Međutim, ona (i ne samo ona) misli da se tako ponašaju samo porodica i bliski prijatelji jedni prema drugima. Možda je u pravu, možda sam ja suviše prisna sa polu-strancima i očekujem isto prebrzo, ali ovde nemamo porodice ili bliskih prijatelja, samo jedni druge i što pre to shvatimo, tim pre će nam biti dobro.

Ah da, Radka takođe kaže da kad me je prvi put videla u Džakarti, uplašila se, a nekih mesec dana kasnije, na Baliju, ja sam bila prva osoba koja ju je zagrlila. Mene bi to mnogo više uplašilo, ali njoj je prijalo.

петак, 4. новембар 2011.

Nevoljama nikad kraja

Ako ste, kao i ja, mislila da sam ozdravila, prevarili ste se. Da li je ona ceremonija pročišćenja uticala ne znam, ali probudila sam se u groznim bolovima. I to je bio samo početak mojih problema. Pošto ne mogu sada opet da prolazim kroz te nedaće ni u rečima, samo ću da copy-paste pismo koje sam poslala svom osiguravajućem društvu (Sava Osiguranje/Coris). Sve će vam biti jasno.

Pošto sam imala tu nesreću da se razbolim skoro odmah po dolasku na Bali (2. oktobra 2011.), dozvolite mi da vam opišem svoju Odiseju prvo, kako biste mogli bolje da odgovorite na moja pitanja kasnije.

Imala sam bolnu infekciju spoljnog uva (ispostavilo se), temperaturu i povišeni krvni pritisak, ne znam jezik, svi na koje sam naišla govore slabo engleski, u Denpasaru (gde živim na Baliju) nije bilo javnih telefona sa kojih sam mogla da pozovem inostranstvo, moja mobilna kartica je prepaid, što znači da sam možda mogla minut da pričam sa svojim osiguravajućim društvom u Srbiji kako polisa nalaže, bila je nedelja, pa ni krilo za strance inače državne bolnice u koju sam otišla, nakon polučasovne potrage za telefonom s nadom da ću ga naći tamo, nije radilo. Nedelja se kao problem javila i kasnije u razgovoru sa Corisom, kada su mi rekli da će zbog nedelje biti teško da kontaktiraju svoje partnere (šta god to značilo) i da pronađu moju polisu, a i lekara koji može da me primi. Ali da ne prejudiciram.

Ljubaznošću stranaca omogućen mi je pristup kompjuteru sa Skajpom i ja sam konačno, nekih sat i po kasnije, uspela da pozovem kancelariju Coris-a u Beogradu. Rečeno mi je da imam opciju da sama platim, pa da mi to bude refundirano, što u stvari nije bila opcija jer u tom trenutku nepoznatu svotu novca nisam imala, niti imam novca da ga "pozajmljujem" na godinu dana (koliko ću biti na Baliju i na koliko moja polisa važi). Kada sam to izložila agentu, rečeno mi je da sedim i čekam da mi se nađe lekar. Pitala sam koliko će to vremena zahtevati i nisam dobila nikakav jasan odgovor, samo obesrabrujuće obaveštenje da je nedelja i da će biti teško kontaktirati partnere, naći polisu i zatim bolnicu i lekare koji prihvataju Coris osiguranje.

Dok smo čekali na poziv agencije, moji domaćini, koji odlično govore indonežanski i žive na Baliju već 15 godina, su počeli da zovu lokalne bolnice raspitujući se da li prihvataju Coris osiguranje. Neke su odmah rekle ne, a Bali Royal Hospital je bila prva koja je rekla da prihvata. Pozvla sam opet Coris kancelariju i rekla im da sam našla tu i tu bolnicu koja prihvata polisu i pitala da li mogu tamo da odem? Rečeno mi je da mogu. Sve ovo vreme, podsećam vas, ja imam temperaturu, u bolovima sam i sa povišenim pritiskom, mada sam u međuvremenu od svojih domaćina dobila panadol za prva dva.

Pregled i tretman su prošli kako su prošli, ali kad je došao trenutak da se plati, nastali su problemi. Niko mi nije objasnio zašto i kako su problemi nastali. Dobila sam samo još jedno opšte i nejasno objašnjenje od osiguranja: bolnica ne sarađuje. Šta to znači bolnica ne sarađuje?

Bolnica je naravno rekla da osiguranje ne sarađuje, da kažu da ne mogu da nađu moju polisu, da odbijaju da plate...

U polisi piše da troškovi preko 50 evra su pokriveni, moje troškovi su bili preko 100 evra, dakle trebalo je da budu pokriveni?

Ja sam na kraju provela šest sati u toj bolnici i dok nismo potpisali papir kojim garantujemo da ću ja ili moj domaćin (koji me je taj dan prvi put video u životu video) platiti ukoliko to osiguranje ne učini.

Narednog dana moja majka je zvala Sava osiguranje. Još jedan dan preganjanja sa bolnicom i raznim agentima (bolničkim i agencije), namesto da ležim i lečim se. I dalje u groznici i sa bolovima. Rečeno mi je da će situacija biti rešena. Kada sam otišla u bolnicu sledećeg dana na kontrolu, ispostavilo se da situacija nije rešena i moja majka je pokrila troškove. Oprostite na privatizaciji, ali ja imam 34 godine, uplaćenu polisu osiguranja i moja majka ne bi trebalo da mi pokriva zdravstvene troškove. Sva sreća pa ti troškovi nisu bili daleko veći, što je moglo i može da bude, jer ne znam šta bi se tada dogodilo.

Sada pošto ste upoznati sa čitavom situacijom, moli vas odgovorite mi na sledeća pitanja:

1. Zašto moji troškovi lečenja nisu bili pokriveni od strane osiguranja?

2. Koje su bolnice u Denpasaru (Bali, Indonezija) u koje mogu da odem u slučaju zdravstvenih problema, a da prihvataju vaše osiguranje na taj način da ne moram ja ili moja majka ili dobronamerni stranci da pokrivaju troškove mog lečenja?

Ovo je odgovor koji sam dobila od osiguranja:

S obzirom da ste osigurani slučaj prijavili u nedelju, 02/10/2011, a polisa se nije nalazila u našoj bazi, nije bilo moguće organizovati pregled tog dana i garantovati pokriće troškova. Vikendom stručne službe ne rade i nije moguće preko njih proveriti polisu.


Inače, da bi se organizovao pregled za osiguranika, koji bi bio pokriven direktno preko osiguranja, potrebno je prvo proveriti validnost polise i napraviti uvid u pasoš osiguranika.


U ovakvim situacijama, naročito kada se radi o nižim troškovima, kao što je bilo slučaj za pregled koji ste Vi imali, savetuje se osiguraniku da sam plati troškove, sačuva originalnu dokumentaciju i podnese odštetni zahtev po povratku u zemlju.


Uvidom u Vaš predmet smo konstatovali da nam je 04/10 od strane partnera prosleđena kompletna dokumentacija (koja uključuje kopiju polise, pasoša, med. izveštaj i račun), ali smo istovremeno obavešteni da su troškovi već plaćeni sa Vaše strane.


Što se tiče spiska bolnica u Denpasaru nismo u mogućnosti da Vam ga dostavimo. Ukoliko imate zdravstvenih problema potrebno je da se javite našem kontakt centaru koji radi 24/7, ostavite osnovne podatke koje operater bude zatražio. Nakon toga će Vas kontaktirati naši partneri i organizovati pregled u ustanovi sa kojom sarađuju.

Napominjemo da su po ovoj polisi pokriveni samo akutni zdravstveni problemi, koji su nastali tokom boravka u inostranstvu. Hronične bolesti nisu pokrivene osiguranjem.


Pošto ste naveli da Vam je problem da se javite kontakt centru telefonom, možete nam poslati mejl na coris@coris.rs . Takođe je moguće da nam se javi Vaša majka (ili neko drugi od porodice ili prijatelja) i ostavi broj na kome ste dostupni na Baliju, pa ćemo Vas mi pozvati.

Svi mi bismo mogli s njima da se posle ovakovog pisma preganjamo do sutra, ali ja ga samo za sada držim u inboxu i ako mi jedan dan ne bude suviše vruće i ne budem imala mnogo važnija i lepša posla, možda se upustim i u novu rundu sado-mazohizma. U svakom slučaju, setiću se da im pomenem da prepisku objavljujem na internetu.

Dodatno veselje je prouzrokovano time što mi u bolnici nisu dali lekove koje mi je specijalista prepisao! To sam saznala dva dana kasnije, kad sam došla na knotrolu i kad mi je uručen račun između ostalog i za nevidljive lekove.

Ni tu nije kraj, kada sam došla na drugu kontrolu, još dva dana kasnije, lekar nije bio u bolnici! Kontrola mi je onda odložena za još jedan dan.

Komp još uvek nemam, iako je uveliko prošlo dva dana, posle kojih je trebalo da mi jave samo da li mogu da ga oprave ili ne, ne i da ga eventualno oprave.

Dobrodošli na Bali (iz Srbije)!

четвртак, 3. новембар 2011.

среда, 2. новембар 2011.

Kratke beleške

Napisala sam vam jedno podrobno i ogromno pisamce, ali mi puče net i nestade sve. Sad čujem Minoo (devojka od koje sam pozajmila komp)kako se vraća i moram da požurim. A i baterija na laptopu curi. Baš bezveze! Ali probaću da se setim svega i ukratko da sastavim opet.

Jela žute lubenice. Žute izunutra. Nekima su slađe od crvenih, meni iste, tj. ni sve crvene lubenice nisu rođene iste. U svakom slučaju slatke su i slasne i nemaju semenke! Ni crvene ni žute. Moj tata bi se nauživao, žuta mu je omiljena boja, lubenice omiljeno voće, a i ne bi morao da ih poput nekog šamana lupka, kupiš ih već iseckane.

Zelene banane su ipak nezrele banane, to smo se zeznule, ali ne mnogo, samo ih ostavite napolju i one sazreju. Postoji i druga vrsta zelenih banana koje se koriste u kuvanju, ali nismo se toliko zeznule da kupimo te. Ma, postoji more banana, npr. žute sa tankom korom, debele, sa velikim semenkama, ukusa koji vuče malo na limun. Zatim, žute koje se ne jedu sirove, već morate da ih obarite na pari prvo. Tek tako skuvane imaju ukus "regularnih" banana.

Što se kuvanja tiče, slaba vajda od toga. Devojke s kojima delim sprat i kuhinju nisu raspoložene da kuvaju, pa ne žele da podelimo troshkove i da kupimo zajedno rešo na plin. Zato kuvano jedemo u "varunzima". Često ne znam šta to tačno jedemo, ali kako svi tako i ja. Uglavnom je to pileća supa sa pirinčem u nekom obliku, piletinom ili tofuom i povrćem. Jestivo, nekad baš ukusno i jeftino. Od 0.5 do 2 evra po obroku.

Mnogo vole slatko, sladak im je jogurt (i vodnjikav), slatka im je kafa (sadrži i puter i kuva se kao turska), filtere cigareta umaču u slatku vodu (i motaju ih sa karanfiličićem - tzv. kretek cigarete)...

Stalno neko nešto poje i svira i uvek se neko nekome moli. Evo nama baš sređuju kost za neku ceremoniju pročišćenja sutra. Nosićemo saronge (tj. moje marame za plažu). Nekome kućnji haljetak, drugima ceremonijalna odežda.

Nastavak sledi.

уторак, 1. новембар 2011.

Samo agonija, ništa ekstaza

Raspitivala sam se za med od pupoljaka manga, ali njega je moguće kupiti samo u fensi delovima Balija, koji će meni ipak ostati nedostupni neko duže vreme zbog ove jbn krize sa kompom.

Malo sam zdravija, i dalje kašljem i slinim, temperatura je spala, ali pravo da vam kažem nemam ni mnogo vremena da legnem i odmorim se. I to ne zato što radim nešto pametno, već zato što jurcam okolo za kompjuter, novi, stari, ljude koji znaju gde to mogu da ih kupim/opravim, ljude
koji govore engleski, koji govore indonezanski... Za sve mora da se hoda daleko i po vrućini (sa temperaturom), cenka, moli, čeka... Mnogo vremena provodim čekajuci na nekoga, što je OK kad meni neko čini uslugu, a i bezbednije je kad si u manjoj grupi, ali je i umarajuće i haotično, posebno kad vas vozaju za vaše pare.

U jednom trenutku sam prosto digla ruke i dala komp prvoj radnji na koju sam taj dana naišla. Rekla sam im ako ga poprave platim toliko i toliko (20evra), ako ne, ne platim ništa. Složili su se. Kažu za dva-tri dana će moći da mi kažu mogu li ili ne mogu da ga oprave.

Nikako da se organizujem sama sa sobom i svojim mislima, da sednem i napravim neki plan akcije. Često ne znam ni koji je dan u nedelji.

Što se prilagođavanja tiče, biće tome mnogo vremena. Stvari su prosto toliko drugačije. Valja upoznati ljude, naći one s kojima ću se dobro slagati, sklopiti prijateljstva. Imam jednog dobrog kandidata, Šarka, devojka iz Češke. Ovde je već 4 godine, dve od toga kao darmasisvanac. Kaže svake godine kad darmasisvanci stignu, upoznaje iste tipove ljudi: oni koji ujutru vežbaju jogu, oni koji su došli samo da se provode, oni koji su došli da se udaju, da pobegnu, da stvarno uče... ali sam joj ja prva koja se ne uklapa. U stvari, misli da sam ja kao ona. Lepo je kad ti neko kaže da si jedinstven, ali mislim da je to od temperature.

Svaki dan otkrivam šta sam juče zaboravila da kupim u radnji, a treba da se pripremim i za kišnu sezonu i opasne komarce (koji prenose denge groznicu). Trebalo bi da nadjem mrežu protiv komaraca (za krevet), da kupim plastične kutije za odeću i elektroniku, "raz-ovlaživač" vazduha za te kutije (tokom kišne sezone vlaga je tako visoka da se odeća buđavi, a elektronika crkava), da kupim posteljinu, da odnesem odeću na pranje... Aceton! da skinem ove ostatke laka sa noktiju kojih bi se i Helena Kristensen postidela.

Dala sam sebi bila mesec dana da se sredim, ali ova glupost sa kompjuterom i temperaturom me je baš izbacila iz koloseka i nikako da se saberem šta mi je činiti sledeće. Kad bi mi videli sobu sve bi vam jasno po rsvaju u njoj.

Pijem sokove od brokolija, cvekle, aloe vere i guave. Kupila sam i žutu lubenicu danas. Žuta! I mango i zelene banane. Zelene! Probala sam i neku njihovu tradicionalnu medicinu (Šarka me odvela). Manje sam kašljala nekih sat vremena, ali kašljem ipak, slinim podjednako, samo ne žuto, temperaturu upravo merim. Jutros je bila 37,2. Mislim da sam sad OK.

U svakom slučaju dobro bi bilo da sto pre naučim malo indonežanskog jer ću se mnogo bolje snaći tada bez tuđe pomoći. Počela sam da kapiram cene i da razumem šta sebi mogu da priuštim, šta ne, a za šta moram da se stisnem i nađem pare.

Ne znam koliko dugo već pišem ovo (tj. koliko dugo već držim toplomer pod miškom), ali mislim da mogu da kažem da nemam temperaturu. Da, 36,9.