уторак, 31. јануар 2012.

galungan - Darma pobeđuje

Meni je dan baš lepo prošao. Stao vetar, sunce sija, bila sam na dva časa plesa, pomela sobu, jela palačinke sa bananama koje je Ilona napravila... Sad sam blaženo umorna.

I dalje mnogo volim baris, ali ovaj drugi deo je mnogo težak, a pendet koji uopšte ne volim, sam danas još i znala da đuskam. Pojavila se i deca koja inače ne dolaze na časove, pa sam imala prilike da vidim koliko nisam loša (jer oni jesu) i sad znam da kad bi mi sutra dala ispit, ne bih pala. Neku 6icu bih izvukla.

Nego, dolaze neki ljudi iz Beograda u februaru, pitaju da li mi što treba da se donese. A ja ne znam šta da im kažem. Ne znam ih, dobili su moj Facebook kontakt preko ambasade kako bi se raspitali o osnovnim stvarima. Kažu pomogli im moji odgovori. Da im uvaljujemo nešto u prtljag? Tečnost za sočiva ili šta-li-ti-ja-znam?

Najvažniji balinežanski praznik je sutra i slavi se 10 dana.

Bogovi i obožavani preci (u smislu uzdignuti na nivo božanstava) silaze na Zemlju i valja ih ugodno i prigodno dočekati, ugostiti i zabaviti, pa se danas i juče mnogo kuvalo i ukrašavalo po Baliju.

Juče sam uspela da prestignem kišu dok sam se vozila na gamelan, a ni sat vremena probe nije prošlo kad nam je nestalo struje, pa smo svirali pod svećama. Gang poplavljen, pas pred kapijom...

Sutra ću se verovatno "šetati" okolo-naokolo da vidim kako slave galungan.

Ljubim.

среда, 25. јануар 2012.

nasi goreng - prženi pirinač

Evo ja upravo večeram. Vratila se sa gamelana gladna, pa se razmišljam da l' da pravim sendvič il' da kupim kod Ibu nešto toplo i za sa kašikom. Odlučila sam se za opciju b. Ljutoooooo, evo sva se znojim i nos mi curi.

Čujem sneg u Beogradu. Napokon. Nas je kiša poštedela ovih dana, ali zato danas duva mnogo jak vetar, pa je voziti biciklu bilo naporno. Ali i lepo, danas sam se prvi put vozila putem kojim Mariko inače ide. Kroz pirinčana polja i manje uličice. Dosta je duže, ali je čini mi se bezbednije. Bar što se saobraćaja tiče, ima ga manje, ali ima i manje ljudi zato. Ne bih se tamo zagubila. Ipak, sa Marikom je to bilo baš opušteno. Mada, ona vozi kao trijatlonac, pa još u vetar, naradila sam se vala.

Sad ću da završim večeru, da švraljam malo po internetu, pa u krevet.

Nego, evo nekih sličica sa proslave godišnjice postojanja Pak Vajanovog sangara (škole plesa). Prvi put sam gledala Ramajanu! Jeste d su je deca izvodila, ali ovde su deca toliko već naučena i uvežbana, da su od malih nogu vrhunski umetnici.





Ljubim.

понедељак, 23. јануар 2012.

ma ništa novo

Dobila, pa me malo bolela tiba, ali ništa strašno.

Oblačno, vetrovito i sa kišom, ali ne jakom. Vetar, pak, jeste jak. Noćas nisam mogla da spavam, vrata od terase mi se tresu, 'oće da polete.

Otkazan gamelan zbog praznika. Nije radila ni pošta, pa nisam mogla da proverima di su čestitke nestale.

Zakrpila pantalone, odvojila odeću za pranje, sredila malo sobu (raspoređivala stvari, presipala iz šupljeg u prazno, napravila sebi malo više mesta; razmišljam se da si kupim nešto kao običnu šipku na stalku i ofingere, pošto imam samo police, možda pomogne oko ovog buđavljenja odeće), odledile frižider, sređujem kompjuter...

Sutra škola (ženski ples) i proslava godišnjice Pak Vajanove (profesor muškog plesa) privatne škole - program se satoji iz 6 sati plesa!

Treba i u nabavku da idem ovih dana, potrošilo se dosta toga tokom ove kiše i ne izlaženja iz kuće.

Eto, ničega zanimljivoga.

Ljubim.

петак, 20. јануар 2012.

Faradejev kavez

Probudila se ja u pola osam, jer sam odlučila da postanem ranoranilac, a ono oblačno, sivo i tmurno. I tako ceo dan. Ali nije padala kiša, pa odlučih da se uputim na gamelan popodne. Kad ni sto metara od kuće, spade mi pedala sa bicikle. Kao kojot u crtaćima, trči, trči, trči, a najedared nema više zemlje. Pokupim ja pedalu, pa guraj biciklu na opravku. Tad je odlučila da padne kiša. Ali samo je sipela, pa sam i dalje planirala da odem na gamelan, ako majstor opravi biciklu na vreme. Opravio je on  u minut do dvanaest, što bi rekli, pa se ja namerila da krenem prečicom, da ne kasnim. I izgubila se! Prečicom preče, naokolo brže. Ne baš izgubila da ne znam gde sam, pošto sam pazila kuda sam išla, ali nisam znala i kuda treba da idem. Te sam se ja lepo vratila u kost.

Svetao momenat je bio što sam na putu do kuće ugledala napokon varung o kom su mi svi pričali već mesecma. I stvarno ima dobru hranu. I pristupačnu.

Krenem ja sa svojim bunkusom kući, kad na kapiji pas. I neće da mrdne. On u bašti 'oće napolje, ja napolju 'oću u baštu. Kaubojac. Ko će prvi da potegne. Ja kao svako mudri kauboj, odoh po pojačanje, bakica i unuka iz obližnje kuće. Baka sa mnom na kapiju, a ćerka sa prozora gađa psa pirinčem. Pobeže on od kapije, ja je otvorila i sklonila se sa Ibu iza bicikle. Šmugnuo je
kako su ga noge nosile.

Ipak, dan nisam provela u sobi, Šarka me je pokupila da odemo na ples. I to je bilo veselo. Posle je društvo išlo na večeru i evo sad sam se vratila. Uhvatila nas je malo kiša na povratku, ali smo uspele da je preteknemo.

Sutra dva časa plesa, jedan ujutru, ženski, drugi popodne, muški.

Kako ste mi vi?

среда, 18. јануар 2012.

ma bezveze

Prvo nismo imali čas jer se Paku razbolela ćerka. Ali sam se ja malo razgibala i odradila koju vežbicu u sali, da ne bude da sam se za džabe povlačila do škole. A onda je i kiša poćela da pada, satima, jaka, pa ni na gamelan nisam otišla. Ja šta ću, zarobljena u 4 zida, opet uzela da čistim sobu.  Opet pomela, a onda i oribala.

Džejn je danas ispratila mamu, a vratila se sa zecom! Kupila zeca na ulici i sad imamo slepog stanara, moramo da ga krijemo. I čuvamo od zle mačketine koja je danas opet htela da budemo drugarice, ali ja neću. Koga jednom zmija ujede, taj i u jogurt duva.

Valjda će sutra biti lepše vreme.

Ljubim.

субота, 14. јануар 2012.

Ničega novoga

Još jedan dan sam vam presedela u sobi.

Svi časovi otkazani zbog ispita na fakultetu, što sam ja saznala tek danas, pa sam se pogrešno isplanirala. I to duplo, ma trostruko. Dva časa otkazana, plus nisam htela da idem nigde daleko da me ne uhvati kišurina. Ali kiša je tek uveče pala. I to baš onakva kakva nisam htela da me uhvati na bicikli ili daleko od kosta. Mogla sam lepo ceo dan da se švrćkam po plaži, vratim se pre sumraka i ostanem suva, ali ko je to mogao znati.

Sutra!

p.s. Pravoslavna Nova Godina je 14. septembra!

петак, 13. јануар 2012.

Baksuz

Kad sam se vratila sa gamelana u kost nije bilo struje, a baterija na laptopu mi je bila prazna. Struja se nije vratila pre nego sam ja zaspala, što je bilo oko 9 (spavala sam 12 sati!). Još sam i zaspala tako spontano, da nisam navila sat, pa sam i čas jutros propustila.

Elem, bila sam danas u prodavnici i potrošila neverovatnih 50 evra! Ali svega sam uglavnom kupila duplo nego što inače kupujem, i hemije i hrane. Sve u svetlu želje da spremim nešto za druge o svom trošku. Sad kad prilika naiđe, poprilično sam opremljena. Pre svega imam konzervisano mešano povrće i tunjevinu. Sa majonezom i senfom, a možda i malo kiselog mleka, biće, ja mislim, dobra varijanta ruske.

Toliko sam natovarila biciklu danas, da sam se jedva vratila kući. Nikad više! Ali naplašila me malo i ona kiša, nisam mogla iz kuće da izađem od nje, a stomak krči... Dva dana bez prestanka i onda treći - oluja za kraj, drveća su padala koliko je duvalo. Kao da nije dovoljno što je kiša toliko obilna, da od nje grane, kokosi i mango padaju ljudima po glavama

Evo i sad se namrčilo kao da će nešto, a ja sam baš htela da čistim sobu. Neće ići, što ja pometem, vetar mi vrti u sobu

I evo je kiša. Nije je dugo bilo. Bar sam se ja vratila u sobu na vreme, bezbedno i opremljena kao da će nuklearni rat, a ne tamo neka monsunska kiša

Kad smo već kod opasnosti, ovde opet neki zemljotres, jak 7,3 i proglašena opasnost od cunamija. Ja nisam ni znala, nikakve sirene, nikakva upozorenja! Mama mi napisala u mejlu! Zemljotres jeste bio daleko, u Aćeu, ja ga nisam osetila, ali cunami stiže svuda, to nema veze sa epicentrima. Ništa niko ovde nije naučio, a stotine hiljada pomrlo!

уторак, 10. јануар 2012.

Gotov raspust

Napokon!

Probudila se ja jutros u pola osam (što me podseti, treba da navijem sat i za sutra), sunce sija, ptičice cvrkuću, lišće šušti... znate već sve klišee.

Spremila sam si doručak i kafu, umila se, švrljala internetom,pa na biciklu i u školu. Tamo sam prvo malo vežbala sama jer je profesorka već standardno kasnila, ali se bar pojavila ovog puta, a onda sam se znojila na plesu. I dalje ja to ništa nemama pojma. Mnogo sam velika, nemate pojma kako se velikom u svakom smislu osećam ovde, kao Guliver među Liliputancima. I to debeli Guliver. Ali ne brigam se mnogo. Ne znam zašto, valjda Bali čoveka opusti, ne znam. S početka sam se jako nervirala, par puta i zaplakala, sad, ništa!

Hoće profesorka da nam da ispit u martu. Ha! To će biti veselje. Svi koji su išta valjali su ili već otišli ili odlaze u februaru (6-omesečna stipendija). Kad je to Ibu čula, odlučila je da nam da mesec dana intezivnih časova, 4 puta nedeljno. Jupi! Ne, stvarno jupi, stvarno se radujem, stvarno nemam pojma i trebaju mi ti časovi.

Nešto interesantno i, mislim, nisam sigurna, lepo se desilo posle časa. Dok smo se razilazili svojim putevima, Džejn se okrenula i rekla mi: "Vidimo se kod kuće." Kao prvo, nikada ranije nije imala potrebu da potvrdi jednu tako očiglednu stvar, niti sam je ja imala, ali kad sam je čula danas, shvatila sam da je to izvestan oblik prisnosti, u stvari potvrda novog nivoa bliskosti. Kao drugo, shvatila sam da smo počeli da živimo zajedno, bar u njenim očima, ne više samo jedni pored drugih, više smo od komšija. I kao treće, ta reč "kuća". Uvek smo ranije koristili, kost, bašta,... nikad "kuća" (u smislu dom je l' te). I, iako je moja kuća sa vama, ta reč me vraća na ona prva dva, bliskost i zajednica. Sad će mi biti još teže kad bude odlazila.

Elem, opet ja na biciklu, pa natrag "kući". Nije me mrzelo ni da pometem malo sobu pre tuša. Reko' kad sam već znojava... Spopali mi terasu neki mravi, krenuli da migriraju i u sobu, pa sam morala da
ocrtam terasu kredom (što je problem jer sad ne mogu stvari da sušim na ogradi). A ni dva dana nisu prošla kako sam olizala sobu. Mravi pocrkali u stotinama (dobro ne baš, ali crne se na mojim belim pločicama), sad meti Aleksandra kad si htela sobu bez mrava. Ali kao što rekoh, ne bilo mi mrsko. Pomela, pa pod tuš, pa užinica i još malo švrljanja po kompjuteru. I baš bih nešto sretna. Valjda ti hormoni, endorfin, šta-li-ne, što se luče kad čovek vežba. Ne sad egzaltirana, nego nekako spokojno srećna. Milina.

Onda došlo vreme za ručak, kuvano, toplo i ljuto, taman uz kišu. Dok sam ja klopala, kiša stala i došlo vreme za gamelan. Aj' na biciklu opet, pa u Sanur.

E ta vožnja mi nije uopšte prijala. Em je bila duža, em u vreme kad se ljudi vraćaju s posla. Mnogo nervozno voze tada. Provalila sam, izjutra možda i kasne na posao, ali ko će da žuri da radi?! Ali svi zato žure sa posla!

Ni gamelan nije bio nešto. Opet previše ljudi za instrumentima, pa se nisam tamo dugo zadržavala. Ali i bolje, taman što sam zašla u svoju ulicu, a već je bio sumrak i popalile su se ulične svetiljke. Baš kao što je tata naložio, kući kad se upale svetla na ulici.

I tako sad ja moram da idem, pošto (izvinite na privatizaciji) sam za večeru popila čašu hladnog mleka i ne znam kako je tako brzo prošlo kroz mene, ali evo tera me dalje od kompjutera.

Volim vas!

понедељак, 9. јануар 2012.

Hristos se rodi!

E pa, sve je prošlo kako valja!

Neverovatno, i česnica (imali smo u stvari dve pogače, ali samo jedna je bila česnica, sa novčićem) ruska salata i polažajnik i badnjak... ni kiša nije padala. Baš nam bi lipo.

Pored Džonatana mi ništa nije bilo teško, paralelno smo radili u kuhinji, nismo se sudarali, smejali smo se i šalili, sarađivali... Sve vreme sam imala osećaj kao da znam  šta radim, a ako ne znam - pitam, on mi pokaže, ja onda nastavim kako  mi je on rekao... A valjda mi je i navežbano nepce i oko u maminoj kuhinji malo pomoglo. Čak je i savet da odradim to kao sa štrikanjem i potražim na internetu, upalio (divni ljudi koji dele svoje znanje slobodno, otvoreno i besplatno sa strancima).

Inače, zamalo da zaboravimo da stavimo paricu. U receptu ne piše: "Sada ubacite paricu." a mi bukvalisti i štreberi, sledimo recept u korak.

Elem, gomila ukusne hrane je bila, svako je nešto doneo. Radka i Žužana su pravile neku improvizovanu poslasticu sa makom koji su prokrijumčarile iz Slovačke (mak je ovde ilegalan), Ilona je pravila pitu s jabukama, grožđicama i cimetom, Sabin iz Holandije je naseckala tonu voćne salate..., ali hleb (česnica) i ruska salata su bili pravi hit. Em novčić (našao ga je Ilonin dečko, Alhemiro iz Venecuele), em ljudima dosadio pirinač, em ukusno, em lepo ukrašeno sa pletenicom, em miriše... Tokom večeri, čujem ljude po sobi kako komentarišu, neki se pitaju odakle hleb, drugima drago što ima hleba, treći pak iznenađeni da sam ga ja napravila (sa Džonatanom, s kojim je tako lako i zabavno bilo stajati u kuhinji satima i praviti hranu, da je to neverovatno!). Pa me pitaju, a jesi li ga premazala jajima da bude ovako zlaćano-braon, a kako ste napravili pletenicu, jesi li odelila testo za nju ili si plela na samoj pogači, i sve tako. U svakom slučaju, hleb je ovde retka stvar sam po sebi, a kamoli dobar, domaći hleb, pogača. Baš sam ponosna.

A za rusku nismo uspeli da nađemo kuvanu šunku, pa smo koristili i belo i tamno pileće meso (koje je bilo preostalo od supe za prelivanje ćurke). Kris je rekao da je to najbolja salata koju je ikada jeo (U Australiji, kaže mi, se zove kozglov ili nešto sl.). To voli da kaže i za moju kafu (ne da se zove kozglov, već da je najbolja kafa). Mislim da u stvari samo voli da mu neko sprema. Ipak, nije bio jedini u pohvalama, evo malopre, kad sam pomenula Iloni da sam ono malo što je ostalo ponela sa sobom u kost, okice joj se otvorile, zasijale i samo je ciknula: "Imaš rusku salatu?!" Morala sam i to malo da podelim. Kad voli.

Polažajnik, kao što valja, prva osoba koja je došla, pa po njemu da se sudi naredna godina. Bio je to dragi Paja iz Češke, darmasisvanac od pre neku godinu koji se zaljubio, verio i sad će da se ženi i živi ovde na Baliju. Posuli smo ga pirinčem i kukuruzom (za kokice), a to svima bi nekako lepo, pa sam posle sve posipala dok su palili svoje badnjačiće.

Badnjak smo palili u dvorištu, polio ga Paja medom, poželeo koju lepu želju Džonatanu i Tini, a ja sam onda razdelila grančice okolo-naokolo ljudima, da svako ima svoj badnjak da pridoda vatrici i poželi sebi nešto lepo za narednu godinu.

Malo sam sve prilagodila, pojednostavila i kombinovala, ali šta-ću, morala sam da se snalazim.

Veče smo završili sa trećim, poslednjim delom "Gospodara prstenova".

Niko mi nije prišao da se žali da ga boli stomak, niko se nije otrovao i završio kod lekara, toaleti nisu zauzeti okolo-naokolo. Dakle, uspeh!

Već planiramo i dva Uskrsa. Kako se farbaju jaja?




Da, kiša nije padala za Božić, ali zato je počela da pada sutradan izjutra i nije stala ceo dan, pa ja nisam mogla da se mrdnem iz Džonatanove i Tinine kuće. Nastavila je i dan posle, probali smo da sačekamo da stane, ali smo se ubrzo manuli ćorava posla i odvezli su me kući.

Nije frka u u putu od Sanura do Denpasara, nego u pakovanju moje bicikle u kola po kiši i onda šetnji od kola kroz moj gang do kosta. Polivanje i rečice u kojima pliva ni ne želim da znam šta sve ne.

Evo i danas opet ceo dan pada kiša u svim oblicima, jačinama i gustinama i to bez prestanka, pa ne izlazimo iz kosta ni da kupimo da jedemo. Ukusni ostaci hrane su, u takvoj situaciji, više nego dobrodošli. Jesam jednom uhvatila neku pauzu u kiši, ali nisam ni 10 minuta bila napolju, a ono tuš! Sva sreća pa sam bila na bicikli i imam kabanicu k'o šator, pa su mi se samo nogavice pri dnu natopile i to i ako su bile smotane.

Sutra bi trebalo da opet počne škola, ali nam profesorka ne odgovara na sms-ove pa možda i poljubimo vrata.

Mislila sam, kad se vrati Šarka da je zamolim da u njenoj kuhinji nešto spravim (ona ima šporet sa rernom, a ja sam se evidentno primila). Za neki manji broj ljudi, pa da stvarno ugostimo Džonatana i Tinu kao što su ljudi zaslužili. Ova žena sa interneta ima recept i za proju i čini mi se izvodljivim. Sa indonežanskim feta sirom, koji je i sam već zamena za feta sir koji bi bio zamena za naš beli sir, ali šta je tu je.

Ljubim.

четвртак, 5. јануар 2012.

Badnji dan

Radka mi je trenutno u gostima. Ona na terasi sedi i kuca svoje, a ja u sobi vama pismo. Pijuckamo džin i tonik, slušamo muziku, zapalile smo mirišljave sveće i štapiće, malo pričamo, kiša pada... da je muško, moglo bi da se protumači kao romantično veče.

Nikad nisam volela mirišljave štapiće kod kuće, sveće da, ali štapiće, c. Bolela me glava od njih, ali ovde na Baliju uživam kad god osetim miris sandalovine i sl. Stvar je u tome da su ti štapići toliko jaki zato što je predviđeno da se pale napolju, u ponudama bogovima, ne u sobama, zimi, u kojim se pušilo i ne otvaraju se prozori.

Ja ovde štapiće zapalim na terasi, na stočiću koji stoji pred prozorom, pa ako vetar nanese miris u sobu, super, ako ne, onda nek je ponuda bogovima.

Kad smo već kod ponude bogovima, sutra idem kod Džonatana i Tine da počnemo sa pripremama Božića. Verovatno ću prespavati tamo. Pravićemo rusku salatu i možda već i česnicu. Nek nam je Bog na pomoći. Prekosutra ćemo se baciti na ćurku (tradicionlani američki recept, kakvu prave za Blagodarenje, ali kakva nije bila za Blagodarenje jer su imali prasence, sve naopako). Tu nam nije potrebna svevišnja intervencija.

Na Božić, posle klope, plan je da dovršimo "Gospodare prstenova". Treći, najveći, film nam je ostao nedogledan. Svi (i muško i žensko) uzdišu na Aragorna, niko na Legolasa, kao ja. Hm.

U ponedeljak je gotov raspust. Jedva čekam!

Odoh se sad družiti da ne budem mnogo nepristojni domaćin (i ovako sam je ostavila već samu na sat vremena dok sam počistila sobu i istuširala se).

Volim vas!

уторак, 3. јануар 2012.

Srećna Nova Godina!

Preko kuća piči jeftini vatromet, pa se moliš Bogu da ne padne u tvoje dvorište. Ipak, kišna je sezona, teško da bi se išta zapalilo.

Mi smo gledali "Gospodare prstenova" kod Džonatana i Tine, ždrali dok nam stomaci nisu pukli, i sve u svemu se lepo družili. Još Božić, pa se vraćamo u normalu, probe i časovi.




Sad ćemo se spremamo za "moj" Božić. Ja koja nikad nisam skuvala ništa u životu, osim jednom pasulj i jednom palačinke sa drugaricom, ću praviti česnicu i rusku salatu! Uz Džonatanovu pomoć. Čovek mnogo voli da mesi i peče.

Teško je bilo isplanirati sve. Koliko god je moj engleski dobar, u kuhinji ne vredi ni pišljiva boba. Kažem ja treba krompir, a oni me pitaju koji krompir, je l' slatki? Ja ih bledo gledam, samo znam za krompiriće i krompire. Ili pasulj, znate li vi koliko vrsta pasulja ima?! I kvasac nije samo kvasac, pa ni brašno. A tek mere! Od kud ja znam koliko je unci mililitara i te gluposti. Sva sreća, ne bih ja bila Beba Google da nisam izguglala savršeni blog! Srpkinja, živi u Americi i piše blog na engleskom. Koristi sve njihove mere i proizvode u receptima za naša jela. Kažem vam, savršeno za Džonatana i mene!

Na kraju, i dalje nemama pojma šta je njima sladak krompir, ali za rusku salatu u Americi vam treba tzv. crveni krompir. Mi smo ovde, mislim, imali samo beli, ali poslužio je. Kiseli krastavčići - pickles, postoje slatki i "drill". Slatki su veliki krastavci, naseckani u kolutove i ukiseljeni (probala sam, nije loše), a "drill" su ovi naši, mali. Ili praška šunka! Praška šunka je kuvana šunka, a belo mesto je pileći grud (jedan). Brašno, zaboravila sam i koje brašno i koji kvasac, ali žena sa interneta zna! A onda Tina i Džonatan prevedu to na indonežanski, pošto posle 15 godina života i kuvanja ovde, znaju šta mogu da nađu, gde mogu i kako se to zove, i mi se lepo opremljeni bacimo na posao.