недеља, 20. новембар 2011.

7 sati

Tolika je sad razlika između Balija i Beograda, pošto u Indoneziji ne pomeraju časovnike za zimsko (kišno) računanje vremena.

Danas smo imali čas muškog plesa i potvrdilo se, Pak Vajang je daleko bolji guru od Ibu Daju. Nisam bila ništa bolja na početku ovog časa nego na početku jučerašnjeg, ali jesam na kraju. Pak je čak pristao i da nam drži još jedan čas petkom, i ako ne mora.

On nas uči plesu koji se zove baris i evo jedne od koreografija tog plesa (slična onoj koju mi učimo):


Trebalo je sad negde da imamo čas indonežanskog sa Džejn, ali smo se svi uspavali (i Džejn) pa ćemo verovatno odložiti za sutra.

Pre neki dan sam bila svedok evoluciji na delu: bubašvaba sa krilima, tzv. australijska bubašvaba. Ume i da pliva! Jedva sam ubila oklopnjaču.

Došli dani odbrojavnja kad će stipendija. Trebalo bi 5. ali su ovde poznati po kašnjenjima. I KITAS bi trebalo da nam stigne u naredne dve nedelje, jer tad nam naše vize ističu i bez KITAS smo svi ilegalci. Ja, međutim, imam pismo sa fakulteta (memorandum, pečat, potpis, sve) u kom piše da sam student ISI-ja, stipendista vlade Indonezije i da čekam na svoju KITAS, tako da ne moram da se pribojavam imigracione policije i sl.

Dopisivala sam se i sa drugom decom iz Srbije i, kad smo uporedili cene, ispade da je Bali najskuplji, čak duplo skuplji. Ipak, i dalje, svi hoće na Bali. Valjda je zato i najskuplji. Ali ono što bi oni hteli, da budu turisti ovde za male pare, mene ne zanima.

Ja samo hoću da savladam glupavi ženski ples.

Sutra odmor, možda plaža i radionica pokreta sa Tinom. To je bar plan.

Ljubim vas.

Нема коментара:

Постави коментар