уторак, 28. фебруар 2012.

opet uz večeru

Ali ovog puta halal. Nekakvi rolovani omlet sa biljčicama, sate - ražnjić pileći premazan mislim kokosovim mlekom, tahu - soja, sambal - ajvar od ljutih papričica, pirinač preliven supom od soje (drugačije soje, ima raznih soja, spremanih na razne načine, sa raznim začinima i dodacima, jasno)  i sok od mandarine. 135 dinara. Ukusno.

Nisam danas išla na gamelan. Vetar je bio toliko jak da nosi krovove, a ne mene na bicikli. Ali smo se Šarka i ja odvezle njenim motorčetom na ples i to mi je baš prijalo. Nisam ja sad neka plesačica, ali slobodno se kretati uz muziku je divan osećaj. I sad sam baš lepo pospana. Imam osećaj kao da je oko ponoći, a "tek" je 10 uveče.

Sutra pak balinežanski ples, ali nema slobonog kretanja, nego opet vezivanje u čvor. Ali ako. Samo kad bi nam nešto pričali o tom plesu, kako je nastao, koje priče priča, šta koji pokret, kostim, maska znače... Ali ništa. Moraću da nakupujem neke knjige dok sam ovde, da bar neko teorijsko znanje steknem i imam da ponesem.

Za subotu još uvek nemam planove, tj. promenili su se, pomereni na nedelju. Ilona i ja ćemo do Ubuda u neki muzej.

Kak ste mi vi?

Volim puno!

четвртак, 23. фебруар 2012.

dva sata mog života

koje nikada neću moći da vratim!

Al' da krenem iz početka.

Jutros ja pošla na ples, malo okasnila, profesorka više, a drugi studenti najviše, tj. uopšte se nisu pojavili, tj.imala sam privatan čas pendeta. Malo me bilo sramota mog neznanja koje je tako usamljeno daleko očiglednije, ali me je profesorka ohrabrivala, strpljivo objašnjavala. Prvo smo izđuskale celi ples, on videla šta škripi, pa smo te detalje doterivale, pa onda opet ceo ples. Kaže oni ocenjuju nivoima i imaju četiri nivoa, a ja sam stigla do trećeg!

Kad sam se vratila u sobu osećala sam se istovrmeno i vrlo usameljno i vrlo slobodno. Ceo sprat prazan (Ilona otišla da uči da roni). S jedne strane,mogu da puštam kakvu hoću muziku, koliko hoću glasno, recimo, a s druge,nemam s kim da popričam o toj muzici.

Kad smo već kod muzike, nisam bila na probi gamelana danas. Počinjala je u 5.30 što je vreme kad ja krenem natrag u Denpasar, a ne vreme kad bih da stignem u Sanur, Džonatan nije mogao da me poveze natrag, pa sam ostala u sobi. Reko' taman ću na priredbu u Art Centru koju bih inače propustila.

Sele Mirka i ja na njenog konja od motora i uputile se na, kako smo mislile, petominutnu vožnju koja je trajala pola sata. Takva je gužva. Ne može igla da prođe, a kamoli da se parkira. OK, stigosmo nekako, dobismo bungus (upakovanu večericu , i vodu - standardno kod Balinežana, kao kad bi našoj publici neko uvek i u svakoj prilici delio gibanicu i jogurt), lepo od njih, čak smo i mesto našle da sednemo i sve lepo vidimo. Krenuo prvi ples, ja sva srećna, nisam ga gledala ranije, a i znam da oni ređaju plesove po značaju, od manjih ka većim, pa se radujem šta nas tek čeka! Kad ne lezi vraže, usledilo je dva sata tirade. Pevanje himne, molitva, amaterska power point prezentacija, dodela plaketa, govorancije, motivaciono predavanje... Mi smo se pokupile i otišle. Pola sata još natrag kroz saobraćajnu gužvu.

Mi možemo da čujemo sve što se dešava u Art Centru (toliko smo blizu vazdušnom linijom) i ja tek sad čujem gamelan koji bi mogao da prati neki ples. Nimalo mi nije žao što smo otišle. Žao mi je što nismo pošteno zakasnile. Ali onda ne bismo dobile večericu koju sam ja upravo u slast smazala.

Što je džabe i Bebi je milo.

I vi ste mi mili!

петак, 17. фебруар 2012.

ispunjen dan

Ples, veš, odmor, gamelan, večera...

Jako sam srećna. Pu, pu, pu.

Osim što sam legla popodne da odremam malo, kad eto je Ilona našla da vežba Travijatu. Ili Karmen. Sutra putuje, pa ću se valjda naspavati.

Grlim.

четвртак, 16. фебруар 2012.

Evropska večera

Evo vratila sam se sa gamelana i upravo večeram. Jaja sa pečurkama, tunjevinom i paradajzom i prepečen hleb. Vrlo evropski rekli bi ovde.

Na gamelanu mi danas bilo dosadno, pa sam i otišla ranije. Previše ljudi se naređalo na pemade i kantil, a deonica za đublag monotona.

Ali zato sutra ples, napokon!

Imala sam malu kompjutersku nezgodu, obrisala sam slučajno neka dokumenta, pa ih sad jurim po internetu da ih opet skinem. Malo sam dekoncentrisana zbog toga.

Ljubim.

петак, 10. фебруар 2012.

sve po starom

Ih bre , što sam se najela upravo! Ne mogu da dišem. Moj omiljeni roze varung, javanežanski, i omiljena kombinacija - povrće, povrće u kiriki sosu, pileći rađnjičić u kokosu, prepeličija jajca, perkadel (nešto s kukuruzom), pirinač, sambal (ljuti sos) - 115 dinara.

Plesala, svirala, čisitla sobu, sad bih u krevet da se zanesvestim.

Sad ćete  da me zezate, ali probala sam da izdržim duže od nedelju dana i nemoguće je! Prljavooo...

Sutra stipenija i večera i film kod Džonatana i Tine.

Valjda neće padati kiša.

недеља, 5. фебруар 2012.

8 pasa!

Toliko sam ih za sada izbrojala u gangu. I počeli su da me čekaju pred kapijom! Ne smem da se mrdnem nigde dok ne dođe neko da ih potera, a to ume da potraje, dok neko ne naiđe.

Inače ništa novo. Vama dan dan tek počeo, a meni evo jenjava. Kiša pada, imala manjih stomačnih problema danas, al' kako došlo tako prošlo, nismo plesali, jesmo svirali, posle smo otišli na večeru i evo sad sedimo u bašti. Obilazimo bolesne.

Toliko sve teče po svom ustaljenom rasporedu da mi je najzanimljiviji događaj bio ručak. Kupila ja jednu od svojih omiljenih kombiacija u, kako ga ja zovem, roze varungu, jedem i nekako mi bljutavo, i setih se - zaboravila sam da im kažem da mi stave i sambal (ljuti ajvar). I tad sam shvatila, baš kao što sam morala da naučim da jedem ljuto, svaki dan po malo više, tako ću morati i da se odviknem. Zlu ne bilo da mi mamina kuhinja bude bljutava!


среда, 1. фебруар 2012.

Happy galungan day!


Nisam izlazila danas. Praznik je veliki, ali ne svuda po ulicama sad ludilo kao kod nas za Novu Godinu, nego u hramovima i kućnim molitvenicima, da ih tako nazovem (svaka kuća/gang ima svoj molitveni prostor, kao kad bi naše zgrade od ćoška do ćoška imale svoju kapelicu), pa ništa ne radi, nigde nikoga nema. Da bi se bio deo ceremonija mora se obući u tradicionalnu odeću, a ja u tome ne mogu na biciklu, pa sam ostala kod kuće. Ali ono malo što sam videla od ulica, predivno su ukrašene. Visoki dekorativni štapovi od bambusa svuda niz ulicu.

Pročitajte više o galunganu na wikipediji: Galungan.

Od redovnih dešavanja, ništa novo.Ilona nam je slomljenog srca, pa malko plače, pa je tešimo neutešnu, al' neće da sluša.

Sutra idem na picu i filmove kod Džonatana i Tine i tako...