недеља, 6. мај 2012.

radio tišina

Znate već, bila sam bolesna cele prošle nedelje, a kako sam se malo oporavila tako sam morala da se ne samo vratim svojim obavezama, već da probam i da nadoknadim propušteno.

Sva deca u kostu i okolo su bila jako fina dok sam bila bolesna, donosili su mi hranu, voće, lekove (za kašalj i sl.)...Sve je bilo daleko bolje i lakše nego kao kad sam se onomad razbolela samo što sam stigla na Bali. Sama bolest je ja mislim ista, balinežanski grip. Visoka temepratura, pa bude malo bolje, pa opet visoka temperatura, pa bude stvarno bolje.

U svakom slučaju, ja sam toliko bila srećna što sam napokon i opet zdrava da sam juče ceo dan vozala svoju biciklu okolo-naokolo i malo istraživala grad, kao da sam tek stigla. Odvezla sam se i do plaže, kupila sladoled, sela na pesak i blenula u okean.

Već dva dana gubimo časove plesa, što ja saznam tek kad čas već treba da bude održan, ali to mi bar da vremena za ono nadoknađivanje i druženje.

Simbi, devojka koja je živela ispod mene, se vratila, sad je u sobi do moje. S njom sedim i pričam, gledamo serije i filmove. Pišem članak koji su Džonatan i Tina naručili od mene. Američki način. Ako nekome trebaju pare, hajde da mu nažemo način da ih zaradi. Hvala im. Radki su mama i dečko u poseti, pa smo juče išli na večeru koja me je koštala deset puta više nego što bih ikada bila voljna da platim, jer su oni bili suviše umorni i gladni da bismo se šetali duž plaže i našli restoran koji ima pristupačne cene. Sad ću suva leba da jedem narednih deset dana, ali drago mi je da smo bar Radkinoj mami napravili ugođaj. Morska hrana na plaži. I ja bih tako mojoj mami.

Imala sam nameru da vam pišem još sinoć, ali kad sam se vratila Mirka me sačekala sa parčetom torte (bio joj je rođendan pre neki dan) i suzama. Ja šta ću, sedi sad tu, slušaj, pričaj. Nesrećna ljubav. Meni sva ta drama nepojmljiva, ali zdrav bolesnom ne veruje (ili sit gladnom?), pa jezik za zube i pružaj podršku. Sedele smo u mojoj sobi i pričale do dva ujutru. Već sam se uspaničila kako ću da se probudim ujutru za ples i dodatno, ako se i probudim, kako ću da plešem umorna? Ali ustala sam nekako, otišla u kuhinju da spremim kafu, kad eto je Simbi, sa svojim problemima (koji nisu naivni, a ja ne znam baš kako da joj pomognem, neki Indonežani su postali opsednuti njome i sad se plaši i krije). Šta ću, sedi tu, slušaj, pričaj. Već sam se osećala malo krivom što usred te njene priče ja u malom mozgu razmišljam o tome kako propuštam ples, kad mi je stigla poruka od koleginice da nemamo ples. Sreća u nesreći, šta-li.

Za sad smo skovale neki plan kako će da ignoriše te budale, ići će na gamelan sa mnom, okružiti se prijateljima ovde, pa ako nekome i padne na pamet da je traži i proganja, bar će biti okružena prijateljima, a ne sama.

OK, idem da pišem onaj članak.

Volim vas neizmerno!

Нема коментара:

Постави коментар