четвртак, 27. октобар 2011.

Orijentacija u prostoru

Još jedan dug dan, prepun svega i svačega, manje i više zanimljivoga.

Shvatila sam da je za Džakartu potrebno imati vremena, para (nikad nije na odmet) i dobrog vodiča. Mislim da je ovo poslednje kjučno. Dakle, nemoguće ju je sagledati! Beograd sa okolinom ne broji ni 2 miliona ljudi, Džakarta broji preko 28 i potpuni je raspad sistema.

 lažni metro, kao ona stanica kod Vuka

Nema pešačkih prelaza, semafori su retki i nemaju žuto svetlo, svi voze kao ludaci, ulice koje vode u bulevare su načičkane straćarama...

Kad uporedim one prve dane u hostelu sa ovima u hotelu sa 5 zvezdica, kao da sam bila u dva različita grada. Isto je i sa ulicama, sad hodaš jednim gradom, već sledećeg trenutka drugim. I nisam sigurna koji mi se više sviđa, a koji manje. Mislim da ona priroda iz hostela vodi, a da će na Baliju i pobediti.

A kad pogledam mejl koji sam koliko juče napisala, imam osećaj kao da je bilo, pa bar, pre 5 dana.

Danas je napokon počeo orijentacioni seminar, upoznala sam devojke sa kojima ću studirati, saznala neke korisne podatke, čula koje dobro predavanje, jela kolače (do sad ih nije bilo), išla na bazen.

Po prvi put shvatam šta znanje engleskog jezika stvarno znači. Do sada, skoro da sam ga uzimala zdravo za gotovo, a sada, kada treba 24h da živim na engleskom, na trenutke se osećam kao da mi mozak diže tegove i najlakše reči mi izmiču. Ipak, uglavnom nisam ni svesna da govorim stranim jezikom. Od drugih nekih jezika mnogo leba nema, osim možda španskog za sporazumevanje sa studentima iz Španije, Meksika, Venecuele, Puerta Rika... Na ulicama i u prodavnicama, engleski i pantomima. To što su nas učili da nije pristojno pokazivati prstom, zaboravite.

Mene su upozoravali da se obskrbim (di je ovde jednačenje po zvučnosti?) prebioticima i probioticima, i jesam, ali tih problema nisam imala, možda baš zato što jesam počela da pijem prebiotike već nedelju dana pred put. Ipak, nisam tako redovna kao što bi trebalo, mada hrana mi ne smeta, šta više po mom je ukusu. Mogla bi biti malo raznovrsnija iz dana u dan, ali ne marim mnogo. Za svaki obrok dobijemo supicu, pirinač u malom milionu oblika, piletina u pola miliona, jaja na ne znam koliko načina i voće (lubenicu koja nema semenke i crvena je crvena kao mamin lak za nokte, papaju koju mislim da jedem prvi put u životu i dinju). Voću se najviše obradujem i zbog njega se budim od sabajle jer prvo nestane na doručku.

Pozivi na molitvu me nisu budili, ali zanimljivo je da ih objavljuju i na televiziji, a ne samo sa minareta. Na svim TV stanicama se program prekida na dva minuta kako bi emitovali različite ezane (ne i na kablovskoj, HBO već drugo veče za redom pušta, čik pogodite šta, "Eat, Pray, Love").

Evo jednog indonežanskog TV ezana:

1 коментар: