уторак, 25. октобар 2011.

Šetnja

je bila predivna.

Ana, Karen, Eva i ja smo bile u par muzeja (jedan posvećen Timuru, drugi je kineski) i zoološkom vrtu u kom su samo ptice.

Ana je "Darmasisvanac" iz Srbije, diplomirala je engleski u Beogradu i studiraće indonežanski jezik na Baliju, u Kuti.

Karen je industrijski dizajner iz Meksika i na Darmasivu se prijavila da bi studirala indonežanski dizajn, ali je dobila stipendiju za jezik. I to može da se dogodi.

Eva, pak (što na indonežanskom znači gospodin), je poreklom iz Perua, takođe je filolog, sa magistraturom na Kolumbiju u međunarodnim odnosima. Bavi se svojevrsnim "kulturnom interpretacijom" (termin koji me je jako podsetio na Milenu Dragićević Šešić, ko je zna, i koji sam čula na predavanju u Džakarti). Pošto tečno govori (ko li je ovu frazu smislio?!) 7 jezika, koje je naučila živeći u raznim zemljama više godina, za život zarađuje tako što priprema raznorazne Amerikance za boravak u inostranstvu držeći im časove jezika, običaja i kulture.

Na žalost, rastajemo se ubrzo jer će i one studirati u drugim mestima.

Elem, turistička šetnja i, pre svega, zoološki vrt. Arhitektura, boje biljaka, cveća i ptica su neverovatne, žive i nebrojane. Kad bi Vuk Bojović došao malo da se obrazuje, svima bi nam bilo lepše i bolje. Ptice slobodne lete u velikim, žičanim kupolama i možete da birate da li ćete da se šetate među njima ili da ih posmatrate okolo. Mi smo se naravno šetale s njima, a neke smo i na rukama i ramenima nosile.

A propos boja, Karen i ja imamo novi termin, kokomo kič.

Definicija (na kojoj valja poraditi): estetski fenomen koji se javlja kada se ista kompozicija boja i oblika u prirodi smatra lepom, a kod ljudi kičem, npr. papagaj naspram Keti Peri.

Već u zoološkom vrtu je počeo da nas hvata naš prvi, tropski pljusak. Sat i po uporne, guste i tople kiše. Kažu, to nije ništa.

Нема коментара:

Постави коментар