понедељак, 24. октобар 2011.

Vežite se, polećemo

Uh, već je prošlo više od mesec dana od kako sam u Indoneziji, a tačno je mesec dana od kako sam stigla na Bali. Pisati toliko unazad će biti izazov. O tome zašto mi je trebalo ovoliko, kasnije. Najverovatnije ću reciklirati pisma porodici, pa će se moja prošlost i moja sadašnjost valjda ubrzo susresti na ovom blogu.

Moje prvi email mami bio je sa aerodroma u Taipeiju (koji je daleko prijatniji od malešnog Bečkog gde sam kupila bocu džina - alkohol je skoro pa dragocena valuta u Indoneziji):

"Nemamo roaming u Taiwanu, pa ne mogu da pošaljem sms.

Evo čekamo na let za Džakartu.

Muka mi je od ustajalog vazduha, avionske hrane i naravno letenja.

Pišem iz Džakarte za nekih 6 sati."

Iz Beograda smo poleteli oko 8 izjutra 18. septembra, a u Džakartu smo stigli u 13h 19. Dakle, sa razlikama u vremenskim zonama, ispade da smo putovali 29 sati. Na to dodajte kasniji let za Bali i dodatnu razliku u vremenu od sat vremena i dobićete 30 (kada u Beogradu krene zimsko računanje vremena i 31, jer u Indoneziji ne pomeraju sat).

Džakarta je ogromna, prljava, a saobraćaj je ozbiljno opasan po zdravlje (ne prezaju od toga da voze motore na trotoaru, a čujem ni kola, i to u ulicama poput Bulevara).

Onako umorne, smrdljive i prljave, prvo su nas smestili u neki grooozan hostel sa dvadeset kreveta u sobi, bez tuša (za kupanje imate nešto poput kade u kojoj se skuplja voda i lonče kojim se polivate), prepun komaraca otpornih na sve vrste Autana i sl. stvari, sa čučavcem i bez ikakvih kontakt imena, adresa ili brojeva.

Do jutra smo se ipak nekako snašli, odmorili se i naspavali, u okviru kompleksa hostela smo našli tuš, pristojan toalet i wifi hotspot (od kog ja nisam imala baš mnogo koristi jer mi komp nije imao bateriju, ali sam pozajmljivala od drugarica), a dobili smo i doručak. Kažu mi da su nam u po noći upali neki ljudi u sobu da nas prebrojavaju, ali ja sam blaženo spavala.

I ako je sama soba grozna, taj kompleks bungalova u hostelu je predivan. Priroda, bašte, staze, životinje i životinjice...

Uzela sam kaficu, sela na trem i počela da uživam u onome ispred sebe, zanemarujući sve iza.

1 коментар: